Album previše

Kad je 2005. neuništivi Paul Anka objavio album “Rock Swings“, na kojem je u swing ritmu i big band aranžmanima obradio naše suvremenike – Oasis, Nirvanu, R.E.M., Van Halen i druge – bio je to jedan od najboljih albuma svoga žanra, no ‘ziheraški’ pristup istom konceptu ponekad se obije o glavu.

Dvostruko izdanje “Classic Songs: My Way” ima dvostruku ulogu: drugi disk, naslovljen “Classic Songs” i premda samo dodatak, pruža odličan uvid u 20 najvećih hitova Paula Anke koji je još kao sedamnaestogodišnjak davne 1957. započeo svoju karijeru pretvorivši je s vremenom u jednu od komercijalno najtrajnijih u svijetu američke pop-glazbe.

“Diana“, “Lonely Boy“, “You Are My Destiny“, “Crazy Love“, “Put Your Head on My Shoulder” i ostatak pjesama redovito su dospijevale na Top 20 stvorivši od Anke jednog od prvih i najvećih teen-idola kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća. S godinama postao je vještiji skladatelj i glazbeni biznismen, tako da je svoj stari katalog pjesama pretvorio u iznimno unosan posao zahvaljujući brojnim reizdanjima.

Svakako treba spomenuti kako je upravo Paul Anka napisao engleski tekst za pjesmu “My Way“, koja je besmrtnim učinila Franka Sinatru, ali i tekst velikog hita Toma Jonesa “She’s a Lady“. Kad bih nastavili s nabrajanjem, došli bi do impresivnog podatka koji kaže da su njegove skladbe doživjele više od 400 izvedbi.

Nešto je problematičniji prvi disk naslovljen “My Way”. Najžalosnije od svega, što valja napomenuti odmah na početku, upravo je istoimena pjesma najslabije ostvarenje čitavog albuma. Veliku odgovornost zbog toga snosi Jon Bon Jovi, koji se kao gost uopće nije snašao, a njegovo prenemaganje slično je dočaravanju emocija kalifornijskog guvernera dok je još bio u filmskim vodama.

Sama pjesma “My Way” lijepo je zamišljena, pozivanje Bon Jovia ima smisla (na “Rock Swings” Anka je obradio njegovu “It’s My Life” inspiriranu upravo pjesmom “My Way”), ali realizacija iste prošla je uistinu katastrofalno.

Međutim, drugi gost albuma, nekadašnji Ankin štićenik Michael Buble, mlada kanadska zvijezda swinga i čovjek koji je najzaslužniji za ponovni porast interesa za šlagere tj. pjesama prilagođene senzibilitetu starijih slušatelja, apsolutno briljira u moderniziranoj verziji ključne “You Are My Destiny” izvrsno se nadopunjujući sa starijim sunarodnjakom.

Preslušavajući oba albuma, na um mi je pao William Shatner, koji je prije dosta vremena također obrađivao suvremene pjesme uz pomoć orkestralnih aranžmana uz uvijek prisutnu dozu kiča, no Paul Anka svakoj je pjesmi pristupio krajnje ozbiljno s dužnom pažnjom, ujedno je individualizirajući na način da ipak ostane skladan dio cjeline. Kada bismo pronašli osobu koja je barem dvadeset godina bila u glazbenoj izolaciji i predstavili joj originale, a njima uz bok Ankine obrade, teško da bi mogla reći tko je obradio koga.

Vokal Paula Anke još uvijek moćno i suvereno vlada čitavim albumom, neovisno pjeva li obrade Cyndi Lauper (za pjesmu “Time After Time” poslužio se istim ‘učini suprotno’ trikom kao i za “Smells Like Teen Spirit”, potonju je usporio; prvu je ubrzao), Duran Duran (“Ordinary World“), Bryana Adamsa (“Heaven”), Billya Joela (“I Go to Extremes“), ali i Joni Mitchell (“Both Sides Now“, koja ipak bolje zvuči u orkestralnom aranžmanu same autorice).

Naravno, kako to obično biva, najbolje pjesme su one neočekivane: “Mr. Brightside” grupe The Killers i sjajno uprizorenje “Waiting for a Girl Like You” grupe Foreigner.

I dok je “Rock Swings” bio uistinu revolucionaran, šarmantan i zabavan album, “Classic Songs: My Way” ni u kojem slučaju ne nadmašuje svog prethodnika, čak mu ne može parirati ni u kojem pogledu. Apsolutno nijedna pjesma ne odskače od drugih, sve su samo dobre, posve linearne pjesme kojima se Paul Anka potrudio dati jedinstveni pečat, ali nažalost neuspješno.

Možda je neprimjereno spomenuti, ali ako već pričamo o swing aranžmanima i lounge pjevačima, prije sedam godina svoju karijeru počeo je Richard Cheese i njegovi Lounge Against the Machine obradivši na istoimenom albumu u swing verziji pjesme grupa u rasponu od The Prodigy do Radioheada, nanizavši do danas sedam albuma duhovitih obrada naših suvremenika čineći tako lako slušljive, zabavno-nenametljive albume koji vas ni u jednom trenu neće natjerati da preskočite bilo koju pjesmu, što velikanu Paulu Anki nije uspjelo.