Album po Coverdaleovim mjerama

“Stormbringer” je drugi od dva albuma koliko ih je objavila Deep Purpleova tzv. MK III postava David Coverdale/Ritchie Blackmore/Glenn Hughes/Jon Lord/Ian Paice, za kojeg možemo slobodno reći da je u potpunosti atipičan u odnosu na sve što su ovi velikani do tada radili.

Pa čak i drukčiji od “Burn”, čija bi se 35. godišnjica izlaska više ‘poklapala’, s obzirom da je originalno objavljen sredinom veljače 1974. godine, a “Stormbringer” devet mjeseci kasnije.

No, ‘okruglo’ je i od tog albuma prošlo trideset i pet godina otkako je objavljen pa je ova preuranjenost valjda opravdavajuća, a s obzirom da je “Burn” reizdan prije pet godina, tada u povodu trideset godina izlaska, novo ponavljanje bilo bi stvarno previše. S obzirom da bi bilo krajnje neprimjereno i nepotrebno nanovo raditi temeljitu recenziju albuma koji je izanaliziran mnoga puta, i to onda kada je za tako nešto bilo pravo vrijeme, spomenut ću tek nekoliko, po meni, bitnijih naputaka.

Poznato je da su soul, funk i blues Davidu Coverdaleu veća ljubav čak i od hard rocka, pa je zastupljenost pjesama s ovakvom stilskom formom ovdje nazočna na gotovo polovici ukupne set liste, s time da je blues ipak inferiorniji (“Holy Man“, “Hold On” ili “You Can’t Do It Right“). Makar treba reći da je u svim tim pjesama, u manjem ili većem obujmu, znatan i utjecaj hard rocka.

Stoga, u biti, “Stormbringer” više nalikuje kombinaciji kasnijih Davidovih solo radova i Whitesnakea, negoli Deep Purpleu kakav se do onda raspoznavao i kakvim ga mnogi dan danas doživljavaju. Podatak da u komponiranju dijela pjesama s navedenim karakteristikama nije sudjelovao, odaje nekima znanu, nekima i ne, činjenicu da se s takvim, uvjetno rečeno novim Deep Purpleom, Ritchie Blackmore nije baš slagao. Što je, između ostalih razloga, dovelo i do njegovog odlaska iz benda nakon tog albuma.

Ipak, u svojem je većinskom dijelu ovo hard rock album koji opet, gle vraga, niti tu nije imao previše podudarnosti sa sedam-osam svojih prethodnika. Pjesme “Stormbringer“, “Love Don’t Mean A Thing“, “Lady Double Dealer“, “High Ball Shooter” ili “The Gypsy” bile su, rekli bismo, preteča nekog novog, modernijeg hard rocka, kakvog smo upoznali najprije kroz Rainbow, kasnije s već spomenutim Whitesnake, pa i kroz solo radove basista Glenna Hughesa.

Zadnju pjesmu na albumu namjerno sam ostavio za finale i malo širi osvrt. Ne znam točno što je tome razlog, ali je činjenica da je prelijepa, emocijama ispunjena balada “Soldier Of Fortune” godinama bila sustavno zaboravljana. Možda mi se samo čini da se nije često mogla (javno) čuti, možda to uopće i nije dobra pjesma, no ja sam u nju ‘zaljubljen’ odavno, predivna mi je i naprosto si ne mogu pomoći. Stoga sam sretan što sam je čuo i od Whitesnakea u Osijeku i od Blackmore’s Nighta u Zagrebu, makar i u ‘neoriginalnom’ izdanju.

Jednako tako se sjećam kada sam kao klinac nabavio ploču “Made In Europe” i ostao zabezeknut Lordovim Hammond soliranjima u koncertnoj izvedbi “Stormbringera” (i “Burna”!!), pa mi to ovdje jako nedostaje. Kako u njoj, tako i na kompletnom izdanju, izuzmemo li Lordov veličanstveni bljesak u “High Ball Shooter“.

E pa kad je tome tako, kad ovo nije tipičan Deep Purple, a pogotovo zna li se da dobar dio najtvrđih fanova nikad nije prihvatio Coverdalea kao frontmena, u čemu je poanta ponovnog izlaska “Stormbringera”? Samim tim što 35 godina i nije baš neka (pre)okrugla godišnjica pogodna za slavlje.

Tako nešto možemo samo nagađati, no, bez obzira na navedeno u početku prethodne rečenice, nije zanemariv podatak da je MK III postava prodavala jako puno ploča i bila jednako, ako ne i više popularna (čitaj: isplativija), pogotovo u SAD-u, negoli dvije prijašnje. “Stormbringer” je tako, recimo, brzo po izlasku ‘otišao’ u više od pola milijuna kopija (certifikat RIAA-e), a i nastupi pred stotine tisuća fanova nisu zanemarivi.

Uza sve to, danas su reunioni i reizdanja brojniji nego ikada, pravi trend s tendencijom stalnog porasta, pa jedno više ili manje neće škoditi. Jesu li tako mislili u EMI-u kada su se s Glennom Hughesom odlučili ‘digitalizirati’ ove pjesme nije poznato, ali da mi, usprkos kolekcionarskom duhu i ‘slijepoj’ privrženosti originalnim izdanjima nije previše žao što su to napravili, to mogu reći.

Jer osim što mi je drago da nije baš oskvrnuta originalna produkcija velikog Martina Bircha (Iron Maiden, Whitesnake…), čak su mi i prihvatljivi remixevi objavljeni kao dodatni trackovi. I to zato što nisu onako uobičajeno ‘iskasapljeni’ originali, što se najčešće napravi prilikom remiksiranja, nego se radi o osvježenim i žešćim verzijama nekih pjesama koje se mogu čuti u prvom dijelu diska.

Ljubitelji savršenstva zvuka do kojeg se dolazi uz modernu tehnologiju bit će sigurno super sretni bonus DVD-em, na kojem se sve pjesme originalnog rasporeda mogu čuti u stereo i u 5.1 zvučnoj varijanti. Vizualni dio nije tako bogat, i pjesme prate tek fotografije covera singlova, najave turneja, press fotke, snimke s proba i snimanja materijala i slično. Ne baš privlačno i maštovito, ali niti prijeko potrebno pa stoga i zanemarivo.

Osim toga, uz to što je disk u duplom pakiranju, vrijedi spomenuti da je, za razliku od ‘siromašnog’ omota originalne ploče, booklet ovog CD-a doista opsežan, ima 24 stranice, s, u prvom redu, mnoštvom korisnih informacija, isto kao i fotografija. Uz ove, svježe, posebnosti spomenimo i još nekoliko koje nismo, a obilježile su originalno izdanje prije 35 godina.

Prva i najvažnija je velika vokalna participacija Glenna Hughesa, a ostale dvije kojih sam se sjetio više spadaju u kategoriju ‘mogli bismo’, nego ‘morali bismo’ znati. Tako je cover albuma nastao iz fotografije pravog tornada, kojeg je 1927. godine snimila stanovita Lucille Handberg u blizini gradića Jaspera u Minnesoti, a ime ‘Stormbringer’ bilo je zabranjeno u Južnoj Koreji, pa je tamo album izašao kao “Soldier Of Fortune”, što se može pronaći i vidjeti u bookletu.

Eto, to su još neki dodaci koje mnogi, vjerujem, znaju, no možda su neki ipak saznali i nešto novo. Barem što se tiče onih tehničkog karaktera, jer o ovom se albumu, odnosno njegovoj originalnoj koncepcijskoj formi odavno sve zna.