Album kojim se Earle mlađi dokazao

Teško ćete ne zamijetiti njegovo ime. Iako bi nositi imena dvojice glazbenih legendi moglo biti više otegotna nego olakotna okolnost, 28-godišnji Justin Townes apsolutno je briljirao drugim albumom. Tata Steve i njegov mentor Townes Van Zandt bili bi ponosni, a on sam vješto je pobjegao prokletstvu drugoga albuma.

Justin Townes Earle najstariji je sin pobunjenika Stevea Earlea, a ime je dobio po kultnome kantautoru Townesu Van Zandtu, prijatelju i mentoru njegova oca. Steve i jedna od šest-sedam supruga (koliko ih je dosad već nanizao) razveli su se dok je još bio dijete, a premda su obojica živjeli u prijestolnici countrya Nashvilleu, nisu se viđali niti družili dok Justin Townes nije zašao u tinejdžerske godine.

Rano je počeo pisati pjesme, već sa 14 godina, no rano je i pošao očevim stopama: postao je ovisnik, tata ga je izbacio iz svoga pratećeg benda (ako znate Earlovu povijest, onda možete pretpostaviti kakav je mali bio ovisnik kada je izazvao takvu reakciju), no uspio se kako-tako pribrati i svoje (auto)destruktivno ponašanje pretočiti u prošlogodišnji debitantski album "The Good Life".

U pola sata albuma "Midnight at the Movies", Justin Townes Earle stilski naslonjen na ranog Ryana Adamsa i Willya Masona piše punokrvni americana zvuk šarmantno spajajući korijene i suvremenost: nema praznog hoda, nelogičnosti, neujednačenosti, a ni dosade.

Najbolja pjesma albuma, ujedno i pjesma koja svakako zorno pokazuje za što je mali sve sposoban, svakako je "Mama’s Eyes" u kojoj se čitavo vrijeme provlači poveznica s tatom Steveom, da bi se neočekivano fokus promijenio u "I’ve got my mama’s eyes… and I still see wrong from right".

"Someday I’ll Be Forgiven For This" i "Here We Go Again" kao da su ispale iz najboljih dana tate Earlea, a "They Killed John Henry" i "Halfway To Jackson" posveta su pobunjeničkom countryu na sličan način kakav je Peteu Seegeru počast odao Bruce Springsteen, no za razliku od njega, ovo su autorske skladbe.

Točno na sredini albuma raspoloženje se mijenja. Pola minute fingerpickinga ne služi samo hvalisanju, već i najavljuje zaokret, jer slijedi jedina obrada "Can’t Hardly Wait" grupe The Replacements. Biser Paula Westerberga ne odudara previše od originala, a opet ima Justinov pečat pa steknete dojam kako ju je sam Westerberg napisao isključivo za ovaj album.

Upravo se u tome trenutku zapitate što jedna punk pjesma radi na ‘staromodnome’ country albumu. "Midnight at the Movies" ima 12 pjesama, trajanja je 32 minute, stihovi su upućeni svima, a stav je cool? Je li ovaj album budućnost punk-rocka?

Ipak, prva i posljednja pjesma najbolje opisuju album: dok će ”Midnight at the Movies" opjevati vjerojatno omiljeno kino Toma Waitsa, "Here We Go Again" pruža retrospektivan, ali optimističan pogled na Earleovo srce i dušu.

Sirovi blues, predratni country, bluegrass i ostale varijacije na temu uz pravu mjeru potrebnog pop začina (čisto da vas osvoje na prvo slušanje) i samouvjerenost kojom Earle mlađi zrači, nude jedan od najboljih ovogodišnjih albuma, a za Justina Townesa Earle možemo samo prilijepiti tako otrcanu frazu – zvijezda je rođena.