Album koji prerasta okvire obrada i prerada

Ovakav album ne može biti lagan i pitak, ne može biti kamiličast, a ni veseo.

Trebali bi ga preskakati i oni s lako bujajućim emocijama, ali i oni s premalo ikakvih. Na prvu loptu album je minimalistički, nakon slušanja, nije nimalo. Radi se jednostavno o odličnoj posveti odličnog glazbenika odličnom glazbeniku. Sina ocu.

Pred sobom imamo jedan od rijetkih albuma koje je moguće slušati s potpuno ugašenim svjetlima u jednom dahu u sjećanjima na ono nešto izgubljeno i ono nešto pozdravljeno. Vrlo rijetko Matija prelazi iz svijeta polaganog jazza u brze minijature, što album čini još prohodnijim nakon namještanja vlastitog uha u stanje koje lakše prima tužnu od sretne melodije.Materijal je snimljen u jednom danu dva tjedna nakon smrti Arsena i ono je što je Matija osjećao u tom trenutku. Ne čudi stoga što glazba daje malo razloga za smijeh, a ni to što velika većina albuma nema nikog drugog osim Matije suočenog s glazbom majstora od koga se opraštamo.

Već prva “Glembajevi” predstavlja sjetan i težak uvod koji se nastavlja u možda i najpoletniju pjesmu na albumu “Ni ti ni ja“, čija je upečatljiva klavirska melodija možda zaslužila čak i ime pjesme na naslovnici albuma.

Drugim pravcem vodi “Kuća pored mora” čija noćna atmosfera povezana s naslovom pjesme daje prizvuk osame i služi kao mamac za priziv teških emocija na površinu, a lijepu cjelinu čine i dvije pjesme iz “U registraturi“, nešto vedrija naslovna tema i tužnija “Laura“.

Dva gostovanja i iznimke od strukture ostatka albuma na kraju albuma daju tim pjesmama nešto dodatno i komotno mogu postojati ovdje kao bonus pjesme. Najprije Massimo vrlo autentičnim vokalom u “Razgovoru s konobarom” daje teže tonove od onih na originalu, dok u “Ne plači” Miroslav Tadić vrlo decentno surađuje s Dedićem za kraj albuma.

Ukoliko se posvetimo glazbi Matije Dedića, najveća je stvar njegove karijere što se glazbeno toliko odvojio od svog oca i razvio toliko snažne temelje svog vlastitog glazbenog puta da i ovaj album prerasta okvire obrada i prerada, nečega što bismo mogli nazvati “Arsen 2”, i funkcionira kao Matijin album više od ičeg drugog. Arsen je bacio dugu sjenu, a Matija zakoračio s obje noge daleko izvan nje.

Ovaj je album pozdrav Arsenu, i razgovor s njime. Nikako posljednji.