Album koji će izluditi susjede! Pa što?

    1054

    Messiah's Kiss

    Dragonheart

    Datum izdanja: 26.02.2007.

    Izdavač: SPV / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Ancient Cries
    2. Babylon
    3. Falcons Cry
    4. Dragonheart
    5. Thunders Of The Night
    6. Steelrider
    7. City Of Angels
    8. Nocturnal
    9. Northern Nights
    10. Open Fire
    11. The Ivory Gates

    Za ove njemačke power-metalce poneki bi zlobnici rekli da su sramota metal scene jer su (očito) inspirirani živućim legendama – Iron Maidenima. No, treći album Messiah’s Kissa, “Dragonheart“, jednostavno je dobar uradak nastao prema već provjerenom uzorku koji ne može iznevjeriti. Što je u tome loše?

    Već prvim gotovo narkoleptičnim riffom u “The Ancient Cries” pokazuju da je dobra stara električna gitara bog i metalna batina, te ako se s ičim razračunavaju u ovom kristalno jasnom metal uratku, onda je to Kraftova gitara sa svojim najvjernijim pratiteljem – bubnjevima Echharda Ostre. ‘Drito u glavu’, bez pauze među bučnim obračunima prelaze u “Babylon“, vjerojatno jednu od najboljih najtemperamentnijih pjesama albuma.

    “Babylon” je jedna od onih stvari u kojima bi se moglo i bez monumentalnog (zbilja nadnaravno čvrstog i snažnog) vokala Mikea Tirellia. E sad, kako bi bilo da jedan metal bend išta snimi bez jedne über-patetične poput “Where the Falcons Cry“, koja iako slijedi prethodnice te je doista dio cjeline, vuče na hard-verziju Bon Jovia. Ništa posebno. Čak bi album bio i bolji bez nje. Narušava harmoniju i kontinuitet savršene energije.

    Poziv u boj (ne smijem dalje) u naslovnoj “Dragonheart”, abnormalno je teško odbiti jer je apsolutno nemoguće jednom ljubitelju metala i podvrsta istoga ne početi skakati po stanu, mlatiti danas već fantomskom grivom kao nekad u srednjoj školi i poderati jagodice prstiju o imaginarnu gitaru. Tirelli je u ovoj stvari zbilja pokazao što može, a ruši brda i gore. Savršeno tempirani riffovi Krafta i Banksa u srednjovjekovnoj gorštačkoj himni toliko su zarazni da je repeat gumb na kojem god uređaju neminovno upaljen. Ali!

    Muziku podržava

    Uvijek postoji ono zlokobno i podmuklo ‘ali’: svatko imalo upoznat s Maidenima u prvih par sekundi uviđa kako je to varijacija na već dobro provjerenu temu. Priznajem, nisu nipošto fulali, ali nisam siguran sviđa mi li se “Dragonheart” ili prizvuk Iron Maidena. I zbilja ne treba biti metal-lumen da se ovo primijeti.

    I evo opet, ali zašto pobogu, to preočito preuzimanje glazbe! U “Thunders of the Night” Tirelli doista rastura te album nastavlja u tonu autoriteta i temperamenta, ali ovoga puta po obrascu svima nam mile i drage Metallice. A riječi su više nego mudre: “No one feels loser/Can you feel your heart beat?

    Međutim, ponovne simpatije prisvajaju ‘Gradom anđela’ iliti “City of Angels“, ne tako patetičnom kao što se možda čini. Naprotiv! Tirelli, uglavnom popraćen Kraftom, gradira od momenata balade do impresivnih probijanja i pomicanja vlastitih vokalnih granica. Glavni problem stvari je krajnje besmislen kraj pjesme koji apsolutno nema smisla, već završava jednako trenutku kada stišamo glazbu na minimum kad nas netko doziva s drugog kraja stana. Štogod…

    Nocturnal” bi također bila smislenija i kudikamo primjerenija kad bi bila čisto instrumentalna jer bi tad Banks i Kraft pokazali moć basa i gitare, a Tirellieve dionice bez imalo smisla ne bi ni izdaleka bile potrebne.

    I naposljetku, Messiah’s Kiss pokušavaju zatvoriti ovaj relativno pristojan i skladan ciklus s “The Ivory Gates“, koja se razlikuje od “The Ancient Cries” jedino po tome što ima besmislen recital u uvodu, koji se zatim ponavlja i nastavlja po apsolutno istom predlošku i kompoziciji kao prva pjesma. Osim što je dosadna i Tirelli se već polagano isfurava (a vjerojatno je to i razlog što je posljednja stvar), pjesma je u svojim nepunih sedam minuta čista šaka u nos nakon prethodnog.

    I iako svatko, kao što već rekoh, može primijetiti sličnosti i naći analogiju s Iron Maidenima i Metallicom, Messiah’s Kiss su jedan od onih bendova iz osamdesetih koje je slušao naš stari i njime nas zarazio, pa se svako preuzimanje tolerira jer ti se sviđaju Maideni, a Maidenu su kul pa ne možeš pogriješiti. I istina je!

    Bend se ne skriva od te činjenice te im se ne može zamjeriti što rade po itekako provjerenom i uspješnom predlošku. Nikakav znalac ne treba biti da se to shvati, ali ni osuđivalački manijak koji degradira poprilično kvalitetan i zbilja impresivan bend. Itekako će se čuti za njih.

    Uostalom, ne sjećam se kada sam zadnji put nakon prvog slušanja imao neki album na ponavljanju, a ovaj se pošteno izlizao.

    Muziku podržava