Ako čekate da pokleknu – sretno vam bilo…

“Moje najveće dostignuće na ovom albumu je da sam uopće pristao svirati na njemu!” rekao je Stephen Carpenter, čupavi i bradati metalac koji svira gitaru u bendu koji je sve, samo ne jednostavni metal bend.

Vječita borba glavnih autora benda dovela je Deftonese do osmog albuma i onog kojeg je očito bio najveći izazov snimiti. Rivalitet je to čovjeka koji bi najradije da mu je vokal u bendu Jens Kidman (pjevač Meshuggah) i onog nježnijeg koji bi najradije da mu gitaru u pozadini prebire čovjek iz Depeche Mode, koji – uzput rečeno – dijeli prezime s ovim albumom. I iz tog rivaliteta dobili smo “Gore“, kolekciju koja kombinira brutalnost i prekrasnoću onako kako samo Deftonesi to znaju!2016. godina je, a oni i dalje slijede svoj zvuk i još jednom u grob trpaju sve bendove s kojima su dijelili period početaka. Nisu oni prvi koji su miješali stilove, nisu prvi koji su lijepe melodije začinili 8-žičanim gitarama (a po novom i 6-žičanim basevima koje je prigrlio Sergio Vega), nisu prvi koji su svoj nesavršeni pristup sviranju estetski ukrasili bez producentskih poliranja… Ali su u tome prokleto najbolji.

Ne možeš samo tako obraditi “Sade” i onda udariti publiku singlovima kao što su “Prayers / Triangles” ili “Doomed User“, vjerojatno najmanje kompleksnim stvarima u kojima su dali Carpenteru da se izdivlja. Ne možeš ni biti toliko drag ogromnom broju svjetskim metalaca i onda izbaciti lagano i melodično mega-remekdjelo kao što je “Hearts / Wires” ili “(L)MIRL“.

Upravo one su pokazatelj da moraš voljeti tog gitarističkog čangrizavca koji se uspio Pink Floydovskim gitarama nadovezati na atmosferu koju bi Chino mirne duše mogao odvesti u svoje projekte Palms ili Crosses. Pjesmu koja nosi ime albuma stavili su samo na “Diamond Eyes” i “Around the Fur”, a ovdje je to jedna koja djeluje kao mrvicu isforsirana glasnoća, ali se ne smije zaboraviti brutalni kraj kojeg su umlatili kao rijetko što do sada u karijeri.

A ako je nešto nemoguće izostaviti onda je to ime gosta na albumu. Alice In Chains i Jerry Cantrell svratili na jedan od vrhunaca albuma i odradili zanimljivu melodičnu suradnju dvije gitare, ali i nešto što još nismo čuli kod ovog benda – solo na gitari. Upravo zato je teško za očekivati da ćemo je ikada čuti u živo. I to je skoro jedina šteta vezana za ovaj album.

Može se Chino truditi iz petnih žila da ga prihvati elektronski dio svijeta, ali uvijek će ga više pratiti metalci. Baš zato su postali bend kakav jesu. Stef tvrdi da nikad ne vježba i da je podosta anti-gitaristički nastrojen, a plava naslovnica s hrpom rozih flaminga nije nešto što očekujete vidjeti kod norveškog black metal benda. I to su Deftones!

Tijekom “Saturday Night Wrist” bili su na dnu međuljudskih odnosa, a ako uzmemo u obzir da su nakon toga prošli kalvariju i izbacili dva ponajbolja albuma karijere, bog-te-pitaj što nas čeka sada kada su si gotovo poskidali glave s ramena i proizveli čudovište za vrh svih ljestvica.