Admirali hrabrog srca i čiste duše

Kada se govori o skandinavskim metal bendovima koji se kroz tekstove u
svojim pjesmama ‘bore’ s raznim neprijateljima u povijesnim ratovima,
nemoguće je ne spomenuti Sabaton.

U biti, zadnjih je godina to bend koji će mnogima prvi ‘pasti na um’ kad se općenito spominje/povezuje heavy metal glazba i ratovi. Slučajno ili ne, još se jedan, ne samo da je skandinavski, već i, poput Sabatona švedski, heavy bend odlučio ozbiljno pozabaviti s borbama i ratovima. Čega, na žalost, nije nedostajalo u ljudskoj povijesti, pa je tema, doslovce, neiscrpna.

Slučajno ili ne, opet, bend koji se time u novije vrijeme ‘zabavlja’ zove se Civil War, a najzanimljiviji dio priče je taj da su ga ‘u truc’ bivšim kolegama osnovala četvorica članova Sabatona, nakon što su 2012. godine dobili otpusno pismo iz tog benda. U Civil War su, dakle, bubnjar Daniel Mullback, gitarist Rikard Sundén, klavijaturist Daniel Myhr, redom ‘ex-Sabatonovci’, dok je još jedan bivši član Sabatona, Oskar Montelius, nedavno postao i bivši član ovog benda. Tu je Nils Patrik Johansson, vjerojatno najbolji heavy metal pjevač današnjice, jedina živuća kombinacija Ronnie James Dia, Biffa Byforda, Iana Gillana i Jorna Landea, angažiran trenutno i u Astral Doors, Lion’s Share i Wuthering Heights, te Oskarova zamjena Petrus Granar. A, da i to spomenemo, više nema niti basiste Stefana ‘Pizze’ Erikssona (ex-Hell Patrol, ex-Cryonic Temple). ‘Tehnikalije’ okončavamo podatkom da je album snimao Peter Tägtgren u svom Abyss studiju, pa da krenemo na ‘seciranje’ ovog djela.

Ne znam zašto je Napalm Records preuzeo brigu nad Civil War, no bliži sam razmišljanjima da je to više zbog ‘reputacije’ članova benda nego zbog kvalitete debitantskog albuma “The Killer Angels” iz 2013. godine. Ipak, taj je album bio sasvim solidna platforma za nastavak opstojnosti benda, jer je činjenica da nije izazvao neki poseban ‘prasak’ među metalnom ruljom, momcima itekako išla na ruku, pa su ‘bogove i generale’ mogli obrađivati sasvim neopterećeno. I oni su, u odnosu na prethodnika, ispali konstruktivniji, masivniji i nadasve bombastičniji. Iako, nema se tu puno šta filozofirati, prije svega zato jer tekstualna tematika je ta koja zadaje standarde, od kojih se baš i nije moguće distancirati. Ili barem ne previše.

Naime, “Gods and Generals” je klasičan borbeni, glasan heavy metal album s kaskajuće/galopirajućim ritmovima, opsežnim, distinktivnim melodijama, izraženo epskim nabojem i himničnim refrenima. Ono što je jako dobro i što pridonosi punoći, odnosno sočnosti pjesama, je instrumentalni balans, odnosno pojednaka uloga svih izvedbi, bez obzira u kom ih se obimu čuje unutar strukture pjesama. Dakako, punašni i krepki, epskim melodijama ispunjeni gitarski riffovi i sjajne solaže najsnažnije su instrumentalno oružje u rukama ovih hrabrim ratnika, a raznovrsnost i suptilnost karakteristike su klavijatura, koje se posebno lijepo čuju u ‘očijukanju’ s orkestralijama.

Pokretljivost bubnjeva i bas sekcija iznimno su jaka logistička potpora, koja ostalim elementima čuva odstupnicu, dajući im istovremeno i veliki manevarski prostor. Back pjevanja, i solo, a pogotovo zborska, iznimno su ukusna i očekivano naepizirana, a akustike, folk melodije i piano svojom krepkošću ispunjavaju sve rupe koje bi se eventualno mogle pojaviti. I da, Nilsovi vokali su ono što Civil Waru donosi snagu, dubinu i dimenziju, neophodnu za uspostavu osobnog identiteta. Ukratko, to je toliko moćan, toliko maestralan, toliko suveren, intonativno gotovo pa savršen pjevač, bez ijednog defektnog tona, da ga je užitak slušati. Osoba koja jako puno popravi svaki bend u kojem pjeva, pa ne čudi da je toliko tražen, pa se praktički i ne zna koji mu je, od imenovanih, pravi bend.

No dobro, da ne ispadne da samo Nils ovdje vrijedi, dodajmo da “Gods and Generals” odlikuje smjelost, smionost i, u njegovom najvećem dijelu, optimističnost i vedrina. Raznovrsne su to pjesme i raduje to što u njima nema dugih, razvučenih i ulizivačkih ‘happy-metal’ refrena, kao što je to, npr., često slučaj u Sabatona. U biti, nešto ih i ima, poput onih u heavy/power numeri srednjeg tempa “Bay of Pigs”, najslabijoj pjesmi na albumu, ali to je više iznimka iznimaka, no pravilo. “War of The World” počinje svečanije, onako s renesansnim ugođajem, uz prigodne orkestralije, nakon čega se pretvara u razulareni, beskompromisni heavy/power brzanac s umirujućim interludijem i dugim epskim solom, a “Braveheart” je laganija pjesma s finim pianom, onako, u formi mjuzikla i u uvodnim i odjavnim segmentima podsjeća na neodoljiv Queenov šarm.

“The Mad Piper” je još jedan dokaz raznovrsnosti, s obzirom da započinje s gajdama i vojno-marševskim bubnjevima i u većem je dijelu laganijeg i srednjeg ritma, “Tears from the North” je raskošna pjesma s laganim tempom, orkestralijama, staloženijim solo vokalima, opernim zborom, i uz filmsko/teatralni ugođaj nalik na rani Rhapsody, dok “Admiral Over The Oceans” počinje prigodnom šumom oceana, pa nastavlja topovskom paljbom, a do kraja je vođena srednjim tempom s obiljem melodija i stalnom pratnjom klavijatura.

Glazura na tortu su dvije završne pjesme. Mračna, jurišno-marširajuća stvar “Back To Iwo Jima” najjačeg je epskog intenziteta, s najizraženijim vokalnim back-upovima, a “Schindler’s Ark” je izuzetno potentna balada, koja kombinira snagu gitara, emociju piana, dubinu basa i zborsku izražajnost, dok u Nilsovim vokalima nalazimo (i) Coverdaleove senzualnosti.

Da više ne duljimo, “Gods and Generals” je ugodno iznenađenje, jedan jako dobar heavy metal album. Koji, doduše, bendu najvjerojatnije neće donijeti neke ozbiljnije pomake na preglomaznoj power/heavy sceni, no oni koji su, recimo, nezadovoljni zadnjim albumima Sabatona, ovdje bi mogli pronaći štošta zanimljivoga. Dakako, pod uvjetom da ne traže zamjenu, nego nešto što će ih, unutar zadanih gabarita, osvježiti i ispuniti.