Abeceda i lektira death metala

Hypocrisy je oformljen u listopadu 1991. godine u malom gradiću Ludvika, koji se nalazi u predgrađu Stockholma, od strane mladog gitariste Petera Tagtgrena.

U tom periodu bili su opčinjeni američkim death metal bendovima koji su započinjali karijere, od kojih većina postoji i svira i dan danas, a koje su ‘pokupili’ tijekom boravka u Americi. Nakon početnih demo izdanja nije prošlo jako puno vremena, da bi prvi studijski album “Penetralia” svijetlo dana ugledao 1992. godine, a godinu nakon toga izlazi i drugi studijski album “Osculum Obscenum”. Odmah su se našli u centru pažnje, a mnoštvo bendova obradilo je i još uvijek obrađuje pjesme s ova dva albuma, što dokazuje kultni status ovih izdanja.

“Penetralia” je snimljena postavi Magnus Masse Broberg (vokal), Peter Tagtgren (gitara), Lars Szoke (bubnjevi), Mikael Hedlund (bas) i Jonas Osterberg (gitara), a upravo je Jonas do snimanja “Osculum Obscenum” albuma napustio band. Dvadesetak godina prošlo je od objave oba albuma i sada je nedvojbeno da su ostavili neizbrisiv trag na cjelokupnoj svjetskoj metal sceni. Oba se mogu svrstati u rubriku ‘best of’ death metal albuma svih vremena, ne samo s početka devedesetih, kada se na sceni pojavilo jako puno bendova, kako iz Amerike, tako i Švedske.Od cjelokupne Hypocrisy diskografije, ova dva albuma zasigurno su najžešća, najbrža, najčvršća, najagresivnija i najbrutalnija, daleko najprivrženija iskonskom deathu, i samo se dijelovi zadnjeg izdanja “End Of Disclosure”, s nekim superbrzim, eksplozivnim i ubitačnim pjesmama mogu usporediti s njima. Oba su albuma pravi, beskompromisni, brzi, dijabolični, tmurno-podzemni death metal, u tekstualnom smislu puni veličanja nečastivog i ruganja svemogućem Bogu i njegovom sinu, ponajviše zahvaljujući tadašnjem pjevaču Masseu Brobergu, kasnije dugogodišnjem frontmanu Dark Funerala poznatijem kao Emperor Magus Caligula.

Glazbeno gledano, prepuni su dubokih, mračnih, lomljivih gitarskih riffova, energičnih i brzih solaža, mahnitog bubnjanja i zvijerski izranjavanog growl pjevanja u kombinaciji ultrabrzih i usporenih i srednjih ritmova. Ova reizdanja dopunjena ranijim live snimkama mogli bismo nazvati klasično fanovskima, a dvadeseta obljetnica od izlaska i nije baš neki prihvatljiv alibi iza kojeg bi se sakrili uobičajeni razlozi iscrpljivanje klasika, kojima je, to je svima jasno, najosnovniji prioritet zarada.

Zato bi rekli da je ovo izdanje čak više posvećeno mlađim naraštajima fanova Hypocrisya, jer je re-master sigurno ‘pojeo’ jedan dio originalne, autentične okrutnosti, zlobe i sirovosti, što se starijim fanovima sigurno neće dopasti. I tako nešto poklon-bon naslovi sigurno neće amortizirati. “Impontent God“, “Jesus Fall” ili “Left To Rot” pjesme su po kojima pravi fanovi prepoznaju “Penetraliu”, dok “Pleasure of Molestation“, “Osculum Obscenum” ili “Necronomicon” ‘nose’ “Osculum Obscenum”.

Ako postoji još uvijek neki death metal obožavatelj, a da ove albume nije poslušao, onda to naprosto mora učiniti. To je, pojednostavljeno rečeno, i abeceda i lektira death metala. A kada vam neki old-school fan Hypocrisya kaže da ima oba dva albuma od njih, znajte da misli upravo na ova dva.