A sada – povratak u sedamdesete

Živo se sjećam vremena otprije desetak godina kada je bilo objavljeno da će se novi album Deep Purplea zvati “Bananas”, a sukladno tome dobiti i pripadajući izgled naslovnice.

Tada pomislih da će teško jedan ozbiljan rock ili hard rock bend ikada više nekom svom albumu dati tako čudan, da ne kažem neinspirativan i neinventivan naziv, uz sve poštovanje spram tog obožavanog voća i činjenici da je album takvo ime dobio s razlogom. Poglavito stoga što su za prvi, često i ključan dojam, četiri gotovo pa osnovne stvari koje bi svaki pravi bend morao imati da bi ga se ozbiljno doživljavalo.To je njegovo ime, zatim logo, naziv i naslovnica albuma. Tu se odmah vidi koliko je karakteran i moćan. Ako su već ime i logo nešto što traje, jednako tako bi nazivi albuma i njegovi coveri morali imati kontinuitet, jer i time bend pokazuje koliko mu je ostalo kreacije, ideja i inspiracije. Iz toga se može jako puno iščitati i to su stvari koje često znaju davati ili u najmanju ruku upotpunjavati sliku onoga što se napravilo. Naravno, ovo nije i ne mora biti pravilo, jer ima i drukčijih slučajeva, u kojima navedeno djeluje bezveze, a sam materijal, odnosno njegova kvaliteta je dijametralno suprotna. No u silnim osobnim slučajevima u neusporedivo više sam navrata doživio da nešto što ima misaonu dubinu na prvi pogled, ima i onu pravu, unutarnju, onu koja u sebi ima ‘ono nešto’.

Da se vratimo na Deep Purple i gore spomenuti album “Bananas”, koji je jedan od slučajeva gdje prvi dojam malo zavara, jer se radi o sasvim solidnom djelu, a slično bismo mogli reći i za ovaj album. Logo ništa, nula bodova, naslovnica ništa, minus jedan, naziv minus dva i sve što je ostalo je – ime benda. A ono je veliko bilo, još jest i bit će. Iako moram priznati da sam Deep Purple polako počeo otpisivati, pogotovo nakon groznog, neprobavljivog, prestrašnog zagrebačkog koncerta prije tri godine na kojem je bilo očito da uživo zvuči skoro pa nikako, te da se Gillan muči i s najjednostavnijim refrenima.

Ipak, nije ti svejedno kako će završiti bend koji slušaš preko tri desetljeća i s velikim sam zanimanjem očekivao ovaj album. Pogotovo iz razloga jer je prije nekoliko godina Deep Purple davao naznake kako više neće snimati nove materijale, a čak su se i zaletavali s najavama kako će prestati nastupati. Za live nastupe je osobni stav iznesen i čisto sumnjam da su sada bolji, niti mi je želja to provjeravati, no što se tiče albuma “Now What?!” zaista bi bilo šteta da ga nisu napravili. U biti, mislim da im je to čak najbolji album od nezaboravnog povratničkog “Perfect Strangers” iz predavne 1984.

Album koji će čak možda iznenaditi i dugogodišnje fanove benda, jer ne zvuči kako bismo očekivali, nije to neki očekivani ‘potrošeni’ ili još gore mainstreamski hard rock, već misaono djelo koje kombinira moderni i old school hard rock s progresivnim idejama. Dakako, nije ni to nešto novo, Deep Purple se uvijek znao poigravati s progresivom, elementi klasike uvijek su bili ‘tu negdje’, sočni riffovi, catchy vokali i ‘macho’ pjevanje pogotovo, no ovoga puta u svemu tome ima daleko više kontinuiteta. Najvažnije pak jest da je nešto takvo doprinijelo činjenici da bend prvi put nakon skoro 30 godina ima album praktički bez slabe pjesme.

Na zadnjih pet-šest albuma uvijek bi iskočile dvije, tri, možda četiri dobre pjesme, od kojih bi kod šireg slušateljstva obično tek jedna ostala upamćena, no na “Now What?!” teže ih je pobrojati. Ili možda bolje reći da se teže odlučiti koje staviti u kategoriju ‘bolje od ostalih’. I da, odmah da to razriješimo – album nema nijedan hit. Pjesme poput, recimo, “Cleary Quite Absurd”, “Haunted” ili “Sometimes I Feel Like Screaming”, da ne idemo dalje u povijest, teško da će se ovdje pronaći, ali zato će album kao kompaktna, zrela i teško potrošena cjelina puno duže ostati u memoriji. Upravo je to nasljednik slabašnog i sterilnog “Rapture of The Deep”, devetnaesto izdanje benda koje je došlo nakon sedam i pol godina studijske apstinencije. Što nije čudno, jer Deep Purple u zadnjih 20 godina nema baš naviku snimati nove albuma, jer objavio ih je tek – šest.

A zanimljiv je i podatak da je “Now What?!” produžio period kontinuiteta line-upa, koji se sada protegnuo na jedanaestu godinu i novi je rekord Deep Purplea, koji je tijekom svoje povijesti svako malo mijenjao članove, no tradicija se u zadnja dva desetljeća ipak nešto promijenila. Podsjetimo se, zadnji koji je otišao bio je pokojni klavijaturist Jon Lord, još tamo 2002. godine, na čije je mjesto stigao Don Airey, a prije toga je sredinom ’90-ih Steve Morse naslijedio Ritchea Blackmoorea. Očito je da je taj kontinuitet donio puno ozbiljniji pristup, čak možda i važnije, puno više entuzijazma, poklanjanja pozornosti detaljima i u konačnici, generalno se čini nešto manje žestok od ranijih, bez obzira što ne nedostaje agresivnih gitarističko/klavijaturističko/bubnjarskih obračuna.

Godine i nakupljeno iskustvo ipak čine svoje, rekli bismo, a ono što bi bilo bez veze spominjati je – zrelost. No kada bismo ga gledali kao album nekog benda i izvadili iz konteksta godina starosti i iskustva ekipe, nema dvojbe da mu je to jedna od jačih karakteristika. Očekivani problem mogli bi biti potrošeni i limitirani Gillanovi vokali, izvođeni u ‘mid-range’ verzijama s maksimalnim izbjegavanjem prelazaka u više intonacije. No to je dijelom pokriveno samopouzdanjem, koliko se moglo, a ostalo produkcijom, te najviše bogatijim i raskošnijim instrumentalijama koji preuzimaju glavne uloge u mnogo više slučajeva nego dosad. Prije svega se to odnosi na klavijature, a zatim i na gitare. Malo premekane melodije, što se ponajbolje čuje u refrenskim dijelovima, nešto je što se moglo napraviti bolje, odnosno konkretnije, dok bi se duboka, katkad emotivna i psihodelično-sjetna, dijelom i zatamnjena atmosfera mogla svrstati u pozitivnije karakteristike izdanja.

Uvijek prirodnjački naklonjen majstor produkcije Bob Ezrin (Kiss, Pink Floyd, Alice Cooper) složio je album da zvuči i moderno, a opet u stilu starih Deep Purplea i općenito rock scene ’70-ih, a posebno je dobro rađena nivelacija zahtjevnih instrumentalnih formi. Prije svega, tu treba spomenuti izrazito moćan, utjecajan i univerzalan klavijaturistički performans, u kojem nailazimo na tvrđe, hardrockerske varijacije, zatim psihodelične vizije, elemente klasike, neoprogresive, kao i jasne naznake orkestralizacija. Dakle, Aireyev je rad utjecajan, u puno toga ima jak potpis Deep Purplea i uspio je objediniti osobnu prepoznatljivost s onom benda i nekako napokon izaći iz sjene velikog Lorda.

A iz Blackmooreove se sjene napokon uspio izvući i, bez sumnje, odličan gitarist Steve Morse, koji je kroz kombinaciju prepoznatljivog, melodijsko-energetski naturalističkog deeppurpleovskog hard’n’heavy sounda, sa svojim malo proširenijim radom, koji uključuje rock, blues i jazz, pokazao da ima znanje i – muda. Konačno su obojica više pozornosti posvetili sebi i svojim mogućnostima, otpustili kočnice, prestali pokušavati imitirati prethodnike i ispalo je najbolje do sada.

Impresivno i raskošno djeluju i zvuče i bubnjarski segmenti, koji su totalno elokventni, izuzetno ugodni za slušanje i pokazuju zašto je Ian Paice uzor mnogim bubnjarima. Snagu i kohezivni utjecaj ritam sekcija upotpunjuju i Rogerovi basevi, koji kombiniraju klasično, jednolično napumpavanje ritma s raširenijim izvedbama koje uključuju i pokoje soliranje, a sve u svrhu produbljivanja i produhovljavanja atmosfere. Jednostavne akustike i lagano pjevanje nakon dvije minute nasljeđuju žešći ritmovi, kombinacija klavijatura i basa, te nove emocije u laganoj odjavi, a sve to skupa pokazuje da je “A Simple Song” sve samo ne naivna pjesma.

Polukaotična kombinacija svih instrumenata i malo neartikuliranog pjevanja uvod je u progresivi naklonjenu pjesmu “Weirdistan“, no space i orkestralni sound klavijatura, produženi, zavijajući gitarski i završni bas solo čine je jednom od zahvalnijih pjesama. Baš kao i “Out of Hand“, koja također ima malo kaotičniji uvod, no naglašeno orkestralne klavijature i žešći srednji ritam s više melodija daju joj jak potencijal. Koji baš i nema “Hell To Pay“, tipični mainstreamski Deep Purple naslov, živahnijih pop rock ritmova, a bolji su joj segmenti snažan solo i dubok bas, višeglasje u refrenima i klavijaturistički dio koji zvuči kao izvađen iz “Turskog marša”.

“Body Line” siroviji je Deep Purple s grubljim riffovima, hammondovskim naznakama i ujednačenim ritmikama, dok se među kontroverznije pjesme, da se tako izrazim, ubraja “Blood From A Stone“. To je pjesma s moćnim psihodeličnim uvodom nalik na The Doors, čije utjecaje nailazimo i u klavijaturama, pa finom melankoličnom atmosferom i stilskim miksom psihodeličnog, classic i hard rocka s bluesom i jazz idejama u pianu i basu. “Uncommon Man” izraženo je progresivni naslov sa sofisticiranim, ali i tamnijim pinkfloydovskim uvodnim dijelom uz akustike, neoklasične klavijature, progresivni solo praćen klavijaturama čiji zvuk modulira u fanfarski i bubanj koji na mahove vuče na “Woman From Tokyo”. Tu su i krasni melodijski dijelovi, staloženi solo i klavijaturistička minijatura koja djeluje kao izvučena iz arhive ponajboljih radova Jona Lorda.

“Apres Vous” malo je prejednolična, s poperskim potencijalom uz nešto syntheva, a “All The Time In The World” emotivna balada s melodijom koja dijelom sliči onoj na “Sometimes I Feel Like Screaming”. Odjavnu pjesmu “Vincent Price” krasi orguljaški dio, srednjeritmična potentnost, poluprogresivne ideje, a ono što joj nije trebalo je Gillanov (polu)vrisak pri kraju.

Sve izneseno daje naslutiti da Deep Purple barem 25 godina nije bio toliko na tragu svog sounda ’70-ih kao na ovom albumu. Ili ako nekom bolje paše, odavno nije toliko dobro pokrao sam sebe. No tako je i trebalo biti, imajući na umu da je ekipa rekla kako je duh Jona Lorda, kome je album i posvećen, cijelo vrijeme bio s njima. Nadamo se da i Jon, tamo negdje u predivnim šumama i poljima među nekim boljim ljudima nego što danas žive na zemlji, u ovom albumu uživa kao i mnogi fanovi njegovog benda.

Benda za koji ću, koliko god nekoga razljutio, reći slično kao i u slučaju Iron Maidena i albuma “The Final Frontier“. Ako su odlučili otići, nema boljeg trenutka nego sada. Ako pak nisu i planiraju snimiti još koji ovakav album, neka slobodno ostanu koliko god žele.