Nirvana
Nevermind - 20th Anniversary
Datum izdanja: 26.09.2011.
Izdavač: Geffen Records / Universal Music
Žanr: Grunge
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Ako neki trenutak možete odabrati kao početak životne veze s glazbom, onda se to najčešće događa u predadolescentskoj dobi kada vas netko od bližnjih koga smatrate uzorom ili autoritetom zarazi virusom nečije glazbe…
Dogodilo se to i ovom momku koji ne voli pisati u prvom licu svoje tekstove, no nešto ovoliko osobno ne može izbjeći ‘ich’ formu u recenziji reizdanja “Nevermind: 20th Anniversary Super Deluxe Edition“. Imao sam pet godina minus pet dana kada je Nirvana objavila “Nevermind” i, dakako, toga ga dana nisam mogao čuti kako zbog uzrasta, tako i ograničenja distribucije glazbe onog vremena.
Nekoliko mjeseci, možda i godinu kasnije krenuo sam u školu (teško je iz takve dobi izvući realni protok vremena) i osvanula je ta ista susjeda koja ime dijeli s našom premijerkom, s pločom na kojoj je gola beba u vodi i prvo što sam pomislio je: “Kako oni tako mali znaju plivati, a ja sam prošle godine naučio”. Pustila je na gramofon ono što ću tek kasnije zapamtiti kao “Nevermind” i počela mlatarati kosom, što me nije, začudo uplašilo, već sam se pridružio u nekom krivom ritmu…
Uskoro je stariji brat tadašnjeg najboljeg prijatelja iz školskih klupa kao veliki šestaš dolazio u školu s majicama na kojima je hidrogenom pisao Nirvana i odmah sam povezao to s bendom na koji smo susjeda i ja mlatili kosom gotovo svakodnevno. Kazeta je uskoro snimljena i vrtjela se svakodnevno iznad televizije u pauzama između crtanih filmova… Glavom i kosom treslo se vjerojatno najviše na “In Bloom“… Tako je počela moja ljubav s Nirvanom.
Nije trebalo proricati budućnost ili visiti previše na fanovskim stranicama Nirvane da bi se zaključilo da će “Nevermind” 2011. doživjeti reizdanje, a pitanje je tek bilo kome će ono biti namijenjeno i koliko će biti spektakularno.
Čovječe, 70 pjesama vezanih za vjerojatno mnogima najizlizaniji album u fonoteci, na četiri diska bilo je i više negoli zadovoljavajuća ponuda za jubilarni rođendan. Prvi disk ne treba previše predstavljati jer ne nosi ništa novoga, dakako, kao reizdanje, osim transparentnog uvrštavanja najduže i najagresivnije pjesme “Endless, Nameless” kojom se malotko prije Interneta i ilegalnog downloada mogao pohvaliti.
No, nadopunjen je sirovim B-stranama poput “Even In His Youth” kao savršenom autobiografskom pjesmom (za) Cobaina gdje čujemo pronalaženje u zvuku i pomalo njegovu nesigurnost za gitarom. “Nevermind” je zasad jedini poznati i pouzdani vremeplov, pa će vas vratiti u srednju školu kada se nekanaliziranim frustracijama i gnjevu usmjerenom prema svijetu na najboljem soundtracku nalazila “Aneurysm“, a izlasci petkom započinjali u stanovima frendova uz bambus i “Sliver” – stvari do koje su samo najveći kuleri mogli doći, stvari koja odiše Mudhoneyem.
Ove live verzije anticipiraju pored karizmatika Cobaina i Davea Grohla kao odličnog bubnjara čiji će se vokal tek kasnije istaknuti kao adut, no njegovi glasni bubnjevi preuzeti su iz relativno ‘čistih’ hardcore žanrova, ponajprije punka i metala. Tome u prilog idu snimke prvog dijela drugog diska, “The Smart Studio Sessions”, snimljene za novu etiketu DGC kada su i po prvi puta predstavljene “Sappy” i “Immodium” (budući “Breed”).
Butch Vig znao je dobro odabrati i prilagoditi album potrebama izdavača, ali s publikom je najviše riskirao u nimalo obećavajućem kontekstu ranih devedesetih, no sirovost i koordinacija trojca koji je album snimio snimke analognom tehnikom odjednom, što je danas nezamislivo.
Drugi dio diska čini sesija “The Boombox Rehearsals” prilično lošeg zapisa čije smetnje, pucketanja i pucanja krajnje iritiraju slušatelja, pa se nemojte iznenaditi ako preskočite ovih osam pjesama na “Drain You” i “Something In The Way” snimljene prije objave albuma za BBC gdje se ponovno pokazuju kao uvjerljivi izvođači, a Cobainov hrapavi bariton unutar donjeg registra varira do grlenog vriska, zbog čega ove dvije snimke predstavljaju bend u svom najvećem sjaju; obuhvaćaju cijelu poetiku grungea u tek sedam i pol minuta.
Vigov rad dobio je posvetu na sljedećem, trećem po redu disku – dragulju svakog kolekcionara i obožavatelja koji ima priliku čuti njegovu prvu verziju miksanja, odnosno produkcije onog što će 24. rujna 1991. biti ukoričeno kao “Nevermind”.
“The Devonshire Mixes” dokument je simboličke vrijednosti i označava važan moment u cementiranju imena Nirvana i kao takav čini Bibliju; genezu grungea i mnogi će se složiti, materijal mrvicu siroviji od konačnog proizvoda, te samim time autentičniji za Nirvanin zvuk. Nadalje, upravo se ovdje definira prepoznatljiva distorzičnost zvuka Nirvane, a kompletnom izdanju nedostaju “Polly” i B-strana “Smells Like Teen Spirit” – “Endless, Nameless”.
Naposljetku, četvrti disk najdragocjeniji je moment, uz prethodni disk, gdje bez vizualnog materijala osjećamo kako je svijet Nirvane bio ograničen okvirima pozornice, gdje za Kurta nije postojala publika, već Nirvana i njegov osjećaj ondje; njegov mali svemir gdje neće biti čovjek koji je prodao svijet. No, više negoli igdje u ovoj bogatoj kompilaciji koja svjedoči o bendu kojeg studio sputava, više no što mu daje mogućnosti, do izražaja dolazi snažan bas Krista Novoselica nepravedno zasjenjenog upravo u studiju. Stoga je “Live at Paramount“, raritet u opusu Nirvane, najautentičniji zapis benda u ovom kompletu.
No, eliminiramo li dječačku fascinaciju, kvalitete vremenskog stroja i činjenicu da od četiri diska jedan jest najobičniji pretisak onog kojeg posjedujemo, suočeni smo ipak s manjkom materijala i nedostatkom inventivnosti u kompiliranju istoga, pa bi stoga moglo biti zanimljivije poslužiti nas s dobrom radijskom emisijom ili kakvim zvučnim zapisom između glazbenih sesija kojim bismo doista kvalitetno mogli proslaviti jedno od najvažnijih reizdanja godine, a ne vrtjeti se u krug s različitim verzijama istih pjesama.
