U glazbenom svijetu od najranijih početaka imali smo ‘glazbenu braću’ koja su zajedno radili velike stvari. Jedan od najvažnijih dua alternativne glazbe zadnjih dvadeset i nešto godina su Cedric Bixler-Zavala i Omar Rodríguez-López.
Dečki su zajedno odrasli u El Pasu i zajedno krenuli u glazbene vode. To prijateljstvo ih je održalo da tijekom godina stvore mnoge bendove, ali kako su ih stvarali, tako su ih i uništavali svojim svađama. Bilo kako bilo, najbolje svoje radove su radili kad su bili zajedno, počevši od At The Drive-Ina, preko kratkotrajnog De Facta, The Mars Volte, Antemasquea, do ponovno At The Drive-Ina.
Za ovu priču ćemo uzeti taj središnji dio gdje su zajedno svirali u The Mars Volti, jednom od najboljih progresivnih bendova novog milenija koji je brzo eruptirao i dobro se držao desetak godina dok Omar nije stavio ključ u bravu i hibernirao bend do nekih boljih vremena, gotovo više ne pričajući s Cedricom. U međuvremenu se situacija popravila, dečki pričaju, što je još i bitnije, i sviraju zajedno, pa se nikad ne zna kad će i The Mars Volta ponovno zajedno nešto napraviti.
U tom periodu od 2001. do 2012. bend je izdao šest studijskih albuma (svaki sa svojim konceptom i posebnom pričom o i oko albuma), nekoliko live albuma, nekoliko EP-eva, a ovo je redoslijed najbitnijih njihovih izdanja iz karijere.
Nakon dekade i pol brijanja po najžešćim kutcima progresivne glazbe, dečki su htjeli napraviti akustični album i zamalo su uspjeli u tom. “Octahedron” je njihov najmirniji album u karijeri gdje se atmosferičnost stvarala na drugačije načine, a ne bukom, pa ispada da je najnetipičniji album u karijeri benda, odnosno, najnormalniji što u ovom slučaju je i oduzelo mnogo kreativnog ludilo na kojeg smo navikli od njih. Možda je to bio manjak inspiracije ili samo želja na nečim drugačijim, ali je sasvim jasno da mutirane balade djeluju isprazno u odnosu na ono što su pružali do tada, posebno ako uzmemo samo laganije pjesme (poput npr. “Televators” ili “The Widow”) u obzir.
Svaki počeci su teški, ali kad pogledamo početak The Mars Volte, ne bi to rekli. Iskustvo koje su donijeli iz prijašnjih bendova uspješno su pretočili u tri skaldbe na ovom albumu koje se pokazuju kao odličan temelj za sve ono što su kasnije radili. Tu možda još nema tolike kohezije svih zvukova, kao na prvom studijskom albumu koji je došao svega godinu dana nakon “Tremulant EP”, ali su ovim albumom postigli željeno, a to je da se pozornost skrene na njih. Ostalo je povijest.
Nakon izdavanja albuma praktički godinu za godinom, nakon “Octahedrona” je očito došlo do malog zasićenja, ali i početka sve većih razmjerica na relaciji Cedric-Omar što se očitalo na dužini snimanja u studiju koje je trajalo gotovo dvije i pol godine. Rezultat tome je bio preperfekcionički album kojem nije nedostajala niti jedna nota, ali ih je imala i mnogo previše. Toliko picajzlasto nadosnimavanje je uništilo dio ludila kojeg je bend posjedovao, pa je bilo i jasno da im lagano dolazi kraj. On je došao jako brzo nakon tog…
Uvjetno rečeno kratko izdanje od svega četiri pjesme, ipak ima pozamašnu minutažu od preko 42 minute u kojoj je prikazan bend kao neurotično čudovište koja ubija svojim live nastupima. Svi neuobičajeni zvukovi su i to fino ubačeni u skladbi, pa tako s “Televators” imamo podjednak osjećaj kao i u studijskoj verziji da kročimo amazonskom prašumom i da teško vidimo izlaz iz nje. Upravo takvo dočaravanje atmosfera jest i najjače oružje The Mars Volte kojeg su uspjeli održati dugi niz godina.
Nakon dva velika izdanja, došao je “Amputechture” koji je u neku ruku bio djelomično razočaranje jer je bio predvidljiviji i nešto manje kreativniji od svojih predhodnika, iako su i na njemu napravili nekoliko koraka unaprijed. Svojevrsna igra na sigurno je pokazala i neke momente koje će u kasnijoj karijeri pokušati dateljnije napraviti, a to je bilo igranje instrumentima u laganijim pjesmama.
“Scabdates” je njihovo drugo službeno live izdanje i na njemu se jasno može vidjeti koliko su njihovi nastupi bili ludi i frenetični. Slušajući ovaj nastup, jasno je da kod njih ne postoje nikakve barijere, da se prepuštaju osjećaju i improvizacijama, pa tako ne treba čuditi niti dužina pojedinih pjesama (npr. “Cicatriz” sa svim svojim dijelovima traje 43 minute”). “Scabdates” često zna biti visoko na listama najboljih live albuma, a sasvim je jasno zašto je tome tako.
Nakon “Amputechture”, dečki su si ponovno ušpricali andrenalina (možda nije baš bio adrenalin u pitanju, ali nećemo sad o tome), pa je i “The Bedlam in Goliath” ispao kao album van svih granica, a dodatna zanimljivost izdanju je bila i online igrica koje se mogla igrati nekoliko tjedana prije objave albuma. Album od početka do kraja, u svih svojih 76 minuta trajanja skače iz jedne krajnost u drugu, frenetičnim urlicima i urnebesnim promjenama ritma čime su samo potvrdili da su bili jedni od najjačih, ako ne i najjači prog bend tog vremena.
Da mi je samo vidjeti bend koji može nadmašiti svoj prvijenac kojeg su mnogi proglasili remek-djelom. Malo ih je, ako oni uopće i postoje, a The Mars Volta se svojski trudila i napravila poprilično dobar album, ali ipak nedovoljno dobrog da nadmaši “De-Loused in the Comatorium”. Album je podijeljen u pet dijelova, pet pjesma, pet priča… Svaka na svoj način opisuje stvaralačke procese, a dvije pjesme koje se ponajviše ističu su “The Widow” koja im je do dana današnjeg ostala najbolja balada koju su stvorili, te “L’Via L’Viaquez” kojom su odali počast svojim latino korijeni s gitarskim riffom kakvog je Santana sanjao desetljećima.
Kad bi se pitalo fanove At The Drive-Ina koji nikad nisu prežalili raspad benda kakvi su The Mars Volta i njihov prvijenac, česti odgovor je bilo da je to snobovsko preseranje težih razmjera. Drago mi je da The Mars Volta nije krenula u neku rekapitulaciju prijašnjeg benda, već da su krenuli sasvim drugim putem jer je zbog tog “De-Loused in the Comatorium” postao jedan od temelja moderne progresivne glazbe u kojem nema niti jedne greškice, već sve teće jednim kreativnim tokom kojeg je teško objasniti. Ne znam što su u tom trenutku koristili, ali im je donijelo status jednog od najbitnijih bendova na sceni, a luđački nastupi kultni status. Već uvod s psihodeličnom “Son et lumiere” koja nas uvodi u “Inertiatic ESP” i uvodnim urlikom ‘Now I’m Lost’ najbolje opisuje svo blještavilo zvuka i buke koje nam jedan bend može priuštiti. Ostatak albuma drži taj visok nivo kojeg nisu niti oni uspjeli ponovno doseći.
