Bendovi se vremenom mijenjaju, ovisno o perspektivi iz koje se promatra njihov glazbeni put postaju bolji ili gori. Neki uspijevaju zadržati pozornost i kritike i publike, steći sve veću hvalu i popularnost, dok se neki ne uspiju nositi s osobnim i društvenim promjenama.
The Killers su se uspijevali nositi s promjenama na najbolji mogući način. Znali su prepoznati situaciju svoga vremena, detektirati je i svjedočiti joj, a u glazbenom smislu biti i malo ispred njima sličnih bendova. Prvim su albumom napravili pravi ‘hot fuss’, a sa zadnjim samo zapečatili taj status. Njihovi hitovi ostaju hitovi, no pitanje je kako će se u budućnosti postaviti. Sasvim je sigurno da će se sljedeće izdanje iščekivati sa zanimanjem. Kakvo god ono bilo, The Killers već sada iza sebe imaju albume koji su dokumenti generacija i njihova popularnost ukorak je s njihovom glazbenom intrigantnosti.
Božićni album koji su The Killers izdali prošle godine (prethodio mu je EP “(Red)Christmas”, izdan 2011.) sniman je od 2006. s ritmom izdavanja jedne pjesme godišnje za kampanju Product Red. Pjesme izlaze početkom prosinca što se poklapa sa Svjetskim danom borbe protiv AIDS-a. “Don’t Waste Your Wishes” sadrži sve božićne pjesme do 2016. Iako je najveći hit albuma pjesma “Don’t Shoot Me Santa”, sada već legendarna i izvan božićnih okvira, cijeli album obiluje za bend tipičnim stvarima, tekstualno i zvukovno omotanima u blagdansko ruho. I ovo je izdanje šaroliko, ne samo zbog gostovanja drugih glazbenika, nego i zbog raznih stilova koje nudi. U svakom slučaju, album za dobro raspoloženje i radosnu atmosferu na killerovski način.
Treći album donio je zaokret za The Killers. Bend je išao ukorak s vremenom ili malo ispred, no u svakom slučaju promjena zvuka bila je više nego očita. “Day & Age” donio je elektroniku, synthove i dance-rock, prema riječima je Brandona Flowersa ‘najzaigraniji album benda’. Kao što je “Mr. Brightside” u svoje vrijeme to bila, tako je “Human” postala himna jednoga vremena. Na stranu enigmatičan stih; ova je pjesma detektirala a onda i proizvela cijeli jedan ‘fuss’ svojim zvukom, aranžmanom i ritmom. Album će vjerojatno ostati zapamćen po “Human” premda se na njemu nalaze neke od najintimnijih, autobiografskih pjesama benda kao što su “A Dustland Fairytale” i “Goodnight, Travel Well”. “Spaceman” je imao veliki potencijal da postane hit, ali nije dostigao popularnost jednaku “Humanu”, “Neon Tiger” himnična je dance-rock balada, a “I Can’t Stay” mali je uljez koji zvukom odskače kao zanimljiv trik. Oni koji su se upoznali s bendom preko “Day & Age”, zavoljeli su taj zvuk jer The Killers zvuče prirodno i u ovom habitusu, dok je poznavateljima staroga zvuka možda ostao žal za nekim drugim danima i vremenima. O tome nije nužno raspravljati jer ostaje činjenica da je ovaj bend jedan od rijetkih koji se dobro nosi s promjenama, i s obzirom na kvalitetu, i s obzirom na popularnost.
“Battle Born” nije daleko od prethodnog albuma, ali je korak dalje u smislu usavršavanja novoga stila i zvuka. Osamdesete vrište sa svake pjesme i stadionski prizvuk kojem su svjesno ili nesvjesno težili, a primjetan je bio već na drugom albumu, na “Battle Born” je eruptirao, što je najbolje najavio singl “Runaways”. Malo se što može prigovoriti tom hitu, osim razilaženja oko toga je li hotfussovski zvuk ono čega su se trebali držati. Album je posložen raznoliko; od jačih i hitoidnih stvari, preko balada do skrivenih bisera s proširenoga izdanja. “Flesh and Bone” jedna je od zanimljivijih stvari s izdanja jer je bila indikator koliko su The Killersi sposobni transformirati se i uhvatiti u koštac s vremenom zadršavši stečeni status. “Prize Fighter” je svakako trebala biti uvrštena u regularno izdanje jer je najbolji rezultat onoga čemu su The Killers sve vrijeme težili i jedna je od najiskrenijih i najkvalitetnijih stvari koju si ikada napravili. Svaki njihov album mali je dokument i ogledalo svoga vremena, što bi albumi i trebali biti, no zanimljivost je da The Killers uspijevaju nametnuti trendove, a ne ih tek slijediti. “Battle Born” samo ih je reafirmirao kao jedan od vodećih indie rock bendova, jednako popularan koliko i glazbeno intrigantan.
Kompilacijski album s b-stranama, obradama i raritetima nastalima između 2002. i 2007. najkompleksnije je izdanje benda. Pokriva širok raspon žanrovskih silnica kojima je bend uspio dati osobni pečat. Od post-punka do countrya bend je složio mozaik raznovrsnih pjesama jednako kvalitetnih i vrijednih. S druge strane, “Sawdust” pokazuje svu ozbiljnost benda i njihovu sposobnost da zvuče kvalitetno i snažno, na baladama (“Romeo and Juliet”, “Ruby Don’t Take Your Love To Town”) kao i na žešćim stvarima (“Under The Gun”, “Shadowplay”). Pjesme poput “All The Pretty Faces”, “Sweet Talk” i “Leave The Bourbon On The Shelf” (treća je dio “trilogije ubojstva”, uz “Jenny Was A Friend Of Mine” i “Midnight Show”) jednako su dobre, ako ne i bolje od onih s regularnih studijskih albuma. Smisao za ironiju i suptilnu kritiku nalazi se na “Glamourous Indie Rock and Roll”, “Where The White Boys Dance” i “The Ballad Of Michael Valentine”, a duet s Louom Reedom bio je znak benda da znaju tko su legende. “Sawdust” je mračan, svijetao, zabavan, dramatičan, lepršav, ozbiljan i još puno toga, ali prije svega kvalitetan i suvisao. S njime smo otkrili malo drugačije, a opet tako poznate The Killerse. Osim toga, ova se kompilacija nalazi u samom vrhu zbog svoje osebujnosti i raznolikosti koje ga čine ujedno i osobnim albumom, koliko i interpretativnim.
Drugim albumom The Killers su se fokusirali na Las Vegas kao grad, ali i kao simbol jedne šire priče. Zaokret je bio vidljiv u vizualnom stilu Brandona Flowersa, kao i cijeloga benda, za koji danas znamo da je za svaki album donio drugi tematski sklop. “Sam’s Town” malo je ozbiljniji od prvijenca u smislu da je stilom mračniji i narativno jednostavniji te ne toliko višedimenzionalan. Zvuk je dotjeran, no ne toliko ‘glamurozan’ i napumpan; ogoljeniji je i istančaniji. I dalje su tu hitovi, za koje se vidjelo da vode stadionskom zvuku, “When You Were Young” i “Read My Mind”. “For Reasons Unknown” najpodcjenjenija je stvar albuma, a “Uncle Johnny” i “My List” pokazali su njegov mračan stil i širinu glazbenog izričaja benda. “Bones” ima natruhe prvijenca i indikator je kasnijih stilskih odrednica. “Sam’s Town” je još i dalje gurnuo The Killerse ka mjestu na kojem su danas i ostaje vidjeti koliko će još dugo biti njihov drugi najbolji album.
Bendovi kojima prvi album zapečati cijeli glazbeni put, konstantno se bore s reafirmacijom toga uspjeha, ali i nadilaženjem početnoga stila i zvuka. U slučaju The Killersa, to je “Hot Fuss”. Album je to koji je nastao u pravom trenutku i postao dokument jednoga vremena, uključujući u to političku, društvenu i glazbenu situaciju. Tekstovi su pokazali cijeli spektar tada aktualnih tema, zvuk benda svjedočio je indie rock koliko mu se i suptilno izrugivao, a stilom su The Killers pokazali da imaju smisla za tada aktualnu trendove i za glazbeni izraz uopće. Pjesma “Mr. Brightside” postala je himna generacije i do danas, uz “Human,” najslušaniji hit benda, uz “Jenny Was A Friend Of Mine”, “Smile Like You Mean It” i “Somebody Told Me”. Osim tih velikih hitova, pjesme poput “Andy You’re A Star” i “Believe Me Natalie” pokazale su svu ozbiljnost glazbenih stremljenja benda. Ipak, pravi dragulji ovog albuma su “Midnight Show”, dio poznate ‘trilogije ubojstva’, male misterije The Killersa te “All These Things That I’ve Done”. Posljednja je uspjela izići iz žanrovskog okvira i vjerojatno će ostati najzanimljivija stvar koju je bend ikada napravio. “Hot Fuss” je album koji ima veliku simboličku, ali još važnije, realnu vrijednost jer nema loše stvari koja bi narušavala harmoniju i priču. Sve je savršeno posloženo za jedan od najboljih albuma svoga vremena.
