Nastali kao dio britanske post punk scene početkom ’80-ih godina, The Cult se pod vodstvom gitarista Billya Duffya i karizmatičnog frontmena osebujnog glasa, Iana Astrburya, u narednoj dekadi isprofilirao kao jedan od vodećih rock bendova na planeti.
Korijeni mu se mogu naći u Astburyevom prvom bendu Southern Death Cult od kojeg su preuzeli skraćeno ime Death Cult, da bi se nakon kraćeg diskografskog djelovanja mudro odlučli za konačno ime – The Cult. 
Od tada su, uz dva prekida djelovanja, objavili 10 studijskih albuma, uz jedan odbačeni koji je svjetlo dana ugledao godinama kasnije. Ovdje donosimo pregled izdanja iza kojih stoji ime The Cult, od najgoreg prema najboljem, dakako. Premda će se mnogi složiti kako The Cult zapravo nema loš album. I to je sasvim opravdano.
Nastao u jeku neizbježne ekspanzije grunge scene, ovaj eponimni album donosi najmanje onog The Cultovskog. “Sacred Life”, “Saints Are Down” i “Real Girrrl” naslovi su itekako vrijedni pažnje, no praćenje trendova očito se nije pokazalo kao nešto naročito obećavajuće za ovaj pomalo i posrnuli bend. Tome u prilog ide i jako skora obustava svakog daljnjeg rada.
Nezadovoljni postignutim zvukom bend je ovaj album odlučio abortirati te većinu pjesama snimiti nanovo i to pod budnim okom čuvenog Ricka Rubina. Rubin je kičasti gothic rock zvuk ogolio koliko se moglo i bend je umjesto “Peacea”, 1987. godine objavio treći album “Electric” te time postao korak bliže globalnom rock fenomenu. Album je u konačnici objavljen 2013. godine kao bonus disk reizdanju “Electrica”. Radi se u principu o relativno moćnom albumu koji nikad neće izaći iz sjene antologijskog “Electrica”. Izvorna “Love Removal Machine” čak je primjerice i interesantnija od puno poznatije hard rock šablone. No, to se ne može reći i za “Wild Flower”, “Peace Dog” ili pogotovo za “Bad Fun”. A pjesme koje nemaju svoje “Electric” verzije, kao što su “Zap City” ili “Love Trooper”, među boljima su u bogatom THe Cultovom katalogu. 
“Rare Cult” opsežan je limitirani box-set objavljen 2000. godine, a sadrži 6 CD-a s 90 naslova, od kojih 48 nikad prije nisu bili objavljeni. “The Best Of Rare Cult” je dakle presjek tog box-seta koji pažnju plijeni sedmominutnom “She Sells Sanctuary”, originalnom “Love Removal Machine” te viškom materijala s raznih sessiona. Također se pojavljuje i nekolicina naslova s otkazanog albuma “Peace”. U svakom slučaju, ova je kompilacija dokument benda čiji i odbačeni materijali zvuče više nego dobro.
Povratnički album donio je dašak svježine, “Rise” je ostala himna, no produkcija Boba Rocka možda je malčice predaleko otišla sa svojom eksplozivnošću. Opet je prisutan onaj neodoljivi gothic prizvuk i to je najjača karakteristika albuma. No slušati The Cult u metaliziranom izdanju za fanove je možda bila kap previše. Ubrzo je uslijedio novi raspad benda.
“Ceremony” zvuči kao duhovnošću umireni košmar prethodnog “Sonic Templea”, ponajprije zbog Astburyevih tekstova. Uvodna naslovna pjesma daje naznaku povratka korijenima nakon kolektivnog mentalnog sloma i na nju se izvrsno nadovezuju famozne “White”, “If”, “Heart Of Soul” i “Indian”. No, album u konačnici ne predstavlja jasno definiranu cjelinu. “Earth Mofo” je tu valjda zato da bend pokaže kako može rasturati i brže ritmove, a “Ful Tilt” predstavlja pretencioznu isfuranu rock’n’roll priču kakve se ni Motley Crue ne bi posramio.
Novi povratnički album, nakon slabo prodavanog “Beyond Good And Evila”, nije se oslanjao na trenutne glazbene trendove i rezultat je bio poprilično impresivan. “Born Into This” je The Cult u pravom elementu. “Holy Mountain” nastavak je zaboravljenog produhovljenog izričaja Iana Astburya, “I Assassin” i “Savages” povratak sklonosti moćnim melodijama, a “Tiger In The Sun” zvuči poput himne nad himnama koja to, nažalost, nikad nije stigla postati.
“Sonic Temple” je za The Cult primjerice ono što je kasnije za Metallicu postao “Black” album. Dakle, multimilijunsko izdanje koje je zaživilo na račun dva ili tri hita da bi se većina ostalih naslova zasluženo zaboravila. Nakon ogoljene produkcije Ricka Rubina, čuveni Bob Rock pomalo je začinio stvari, napravivši zapravo odličan posao. Kombinacija je to zvuka prethodna dva albuma, “Love” i “Electric”, pa i obustavljenog albuma “Peace”, čime je The Cult zazvučao ambicioznije nego ikad prije. Izričaj klasičnog rocka sa suptilnom dozom “Electricom” zaboravljenog gothica jednostavno savršeno funkcinira na pjesmama poput “Sun King”, “Fire Woman” ili “Edie (Ciao Baby)”. Izdvaja se još kobno podcijenjena “Soul Asylum”, a ostatak albuma ispunjen je ili solidnim naslovima ili potpunim promašajima. U ovu drugu ladicu lako bi se dao smjestiti i hit nad hitovima “Sweet Soul Sister”.
Objavljen nakon marketinških eksperimentiranja u vidu EP-eva “Capsule 1” i “Capsule 2” i izjava da albume više neće izdavati, budući da se radi o mrtvom formatu, “Choice Of Weapon” je prije svega album oko čijeg se objavljivanja niti nije smjelo oklijevati. Iz navedenih šturih EP-eva teško je bilo steći ikakav dojam o The Cultu u jeku 21. stoljeća, no izvrsni “Choice Of Weapon” na svu sreću je dokazao kako je bend i dalje kreativno jak. A EP-evi, predvođeni upečatljivom “Embers”, u konačnici su mu jednostavno pridruženi kao bonus dodaci. Album možda nema hit, ali zato ima 10 pjesama među kojima nema loše.
Aktualni album još je jedan u nizu koji sigurno neće polučiti u širu javnost pozicionirani hit, jer reklo bi se, The Cultovo vrijeme je prošlo. No istina je da bend još uvijek zvuči svježe i očaravajuće, u nekim segmentima i daleko bolje nego na vrhuncima svoje komercijalne slave. “Birds Of Paradise”, “Deeply Ordered Chaos” i “Sound And Fury” samo su neki od naslova kojima The Cult i dalje predstavlja svoju superiornost. I da, Astbury i dalje pjeva fenomenalno.
Stilska rupa između prethodnika “Love” i trećeg albuma “Electric” možda i jest oveća i možda ovaj album na okupu drže klišejizirani hard rock riffovi no drže ga kao nitko nikog nikad prije. Producent Rick Rubin ogolio je do kosti bogati prethodni The Cultov izričaj i prekretnica se pokazala čudnovato uspješnom. “Wild Flower”, “Lil’ Devil” i “Love Removal Machine” spadaju u rock antologiju, a sam “Electric” jedan je od najboljih hard rock albuma ’80-ih godina. Dojam jedino kvari upropaštena Steppenwolfova “Born To Be Wild”.
Debitantski album post punk-gothic rock prizvuka cjelovito je ostvarenje benda koji je već tada imao podosta glazbenog iskustva. Zbog toga “Dreamtime” i zvuči toliko zrelo, ali i originalno. Tekstualno i glazbeno čak i puno zrelije nego pojedini kasniji albumi. “Horse Nation” i “Spiritwalker” i dalje su live standardni koji uspješno kontriraju uvaženim hard rock klasicima iz kasnijih faza benda, a prava je šteta što se to ne može reći i za ostale naslove, posebice nenadmašivu “Go West”. 
Drugi album ostvarenje je koje od svih albuma ponajviše definira bit The Cultova izričaja. To je odrednica za svako kasnije djelovanje i jedna je od onih koja teško da je ikad bila nadmašena. Na “Love” ostaci post punka i gothic rocka uspješno susreću duh The Doorsa ili Jimija Hendrixa čime The Cult postiže specifičan zvuk kakav se ni prije ni kasnije u rock glazbi nije ponovio. Bez obzira na istaknute hitove kao što su “Rain” ili “She Sells Sancturay”, deset samostalnih pjesama čine cjelinu koja se daleko najbolje sluša u jednom komadu. Nikako ne bi bio grijeh reći kako je upravo “Love” The Cultovo istinsko remek-djelo.
