Iako je na spomen The Beach Boysa opravdano prva asocijacija Kalifornija, što se tiče njihovih albuma, bolja bi usporedba bila – Azija.
Na tom se kontinentu nalaze i najviša i najdublja geografska točka, to je kontinent prosperiteta i siromaštva, područja s predivnom klimom i čestim elementarnim nepogodama, koja skriva mnoge stvari nepoznate zapadnom svijetu. Rijetko koji bend je ostavio tako superiorne albume kao oni, i rijetko koji bend je snimio i izdao tako nekvalitetne ploče kao The Beach Boysi.
Rijetko tko je opisao tinejdžerske radosti kao što su surfanje, ‘điranje’ autom okolo, druženje s prijateljima, ljubavne (ne)zgode, i rijetko tko se spustio tako duboko i opisao depresivne, mračne točke ljudskog besmisla i beznađa. Rijetko tko je ostavio tako mnogo različite muzike, a opet ostao tako stereotipiziran, krivo shvaćen i s etiketom ‘van mode’. Cijeloj njihovoj priči nije pomoglo što je nekoliko njihovih izvanrednih radova godinama stajalo ‘u buksi’, neotkriveno i nikad do kraja realizirano jer se članovi nisu mogli dogovoriti što bi s time i, ako ćemo se već držati Azije, ‘japanska’ radna etika je grupi pomogla da dosegnu kreativne vrhunce, kao što je poslije meditacija iz Indije pomogla da se redefiniraju i načmu drugu, s glazbene strane mirniju, pitkiju i podcjenjeniju fazu.
A kad smo već kod Azije, zlobnici bi na ovom mjestu spomenuli i konzumaciju nekih afganistanskih izvoznih proizvoda… Ukratko, teško ćete naći lošije albume od njihovih najgorih, i obrnuto, teško ćete naći bolje albume od njihovih najboljih. Da skratim neizvjesnost, na prva tri mjesta njihovih najboljih albuma su Pepeljuge koje ili nisu voljeli članovi/diskografi, ili publika ili sami autori.
30. “Summer In Paradise” (1992.)
Zamislite svoje najnemuzikalnije susjede kako su nakon tri piva odlučili snimiti nešto i to iz zafrkancije plasirati pod etiketom The Beach Boys i dobit ćete uglavnom bezvezan album koji ćete poslušati samo jednom. Poslušajte onaj užas od ‘moderne produkcije osamdesetih’, od neinspiriranih pjesama, frapantno je kako inače dobar vokal Mikea Lovea zvuči beživotno. A gdje je osnivač, spiritus movens, glavni autor, pjevač, producent, aranžer Brian Wilson? Nema ga na ovom albumu!
29. “Still Cruisin'” (1989.)
Drugi album iz ‘moderne produkcije osamdesetih’ koja je od sjajnih muzičara učinila karikature. Pjesme su i dalje loše, ali “Kokomo” i “Wipe Out” su iz nekog razloga bili relativno veliki hitovi, s tim da se “Kokomo” iz nekog razloga i dan-danas sluša. Naslovna pjesma je inače iz filma “Smrtonosno oružje 2”.
28. “The Beach Boys” (1985.)
Po kronološkom redu prvi album ‘moderne produkcije osamdesetih’ koji je donio jedan ne toliko podnošljiv hit s beskrajno iritantnim snare-om (“Getcha Back”), jednu beskrajno zabavnu pjesmu s Ringom Starrom na bubnjevima (“California Calling”) i jednu beskrajno divnu baladu, posljednju uistinu veliku pjesmu koju su snimili The Beach Boysi i posljednji uistinu sjajan vokal preminulog Carla Wilsona (“Where I Belong”). I što smo još rekli? Aha, digitalizacija. Prema vlastitom priznanju, dečki su se malo pogubili u digitalnom snimanju, tadašnjoj novotariji, no to ne mijenja činjenicu da se, unatoč dobrim namjerama i unatoč nekoliko dobrih pjesama, album teško sluša.
27. “Keepin’ The Summer Alive” (1980.)
Izdan rane 1980., ovaj album spada u seriju kolekcija grupe koje je teško popljuvati, jer su nastali u delikatnim uvjetima, u vrijeme emocionalnih kriza, borbe s narkoticima, kreativne razjedinjenosti. Ipak, riječ je uglavnom o lako zaboravljivim pjesmuljcima, poslušajte samo Carla Wilsona kako mu je neugodno na “Oh, Darlin'”. “Some of Your Love” i “Santa Ana Winds” donose staru dobru zabavu, dok “Goin’ On” pokazuje znakove da je ovo ipak album grupe koja je snimila neke od najsjajnijih albuma u povijesti moderne muzike.
26. “M.I.U. Album” (1978.)
“Oni koji su spremni se odreći malo osobnih sloboda radi privremene vlastite sigurnosti, ne zaslužuju ni jedno, ni drugo” – Benjamin Franklin. Na ovom albumu iz 1978. se dogodilo upravo to: razjedinjenost, nedostatak kreativnosti, plivanje ususret predvidljivim konfekcijskim tokovima su učinili svoje. Dennis i Carl su sudjelovali na albumu tek simbolički, preko starih snimaka ili naknadno snimljenih dijelova, a Brian Wilson je upravo u to doba krenuo opet u mračni svijet poroka. “My Diane”, “Pitter Patter” i obrada “Come Go With Me” odskaču od slabo pamtljivih pjesama. Ruku na srce, originalna ideja i nije bila loša: uspjeh singla “Almost Summer” koji je pjevač i povremeni tekstopisac Mike Love imao sa svojim bendom Celebration je potaklo Lovea, Jardinea i Briana Wilsona na razmišljanje da naprave cijeli album s takvim pitkim pop pjesmama koje će evocirati laganini teme iz prve polovice šezdesetih – jedna će sigurno opet biti hit, tim više što slijeće na poznato područje. Rezultat? Jedan od najneprodavanijih albuma The Beach Boysa i jedan od najgorih također.
25. “15 Big Ones” (1976.)
Prijelomna kolekcija u karijeri The Beach Boysa, ne po svojoj kvaliteti, nego po tome što su, čast albumima izuzecima, Boysi počeli funkcionirati kao održavatelji vlastite tradicije i relikti prošlih vremena. Ovo je trebao biti dupli album, jedino što Brian nije skupio dovoljno dobrih novih pjesama, ili što se te nove nisu svidjele grupi – nikad nećemo znati. 15 pjesama, većinom obrade pretjerano uvjerljivo pričaju priču o bendu koji se skoro raspao, pa pokušava opet svirati skupa, naravno iz različitih vizura (zvučati suvremeno ili se evocirati dane ponosa i slave, pitanje je sad). Veliki hit je bila beskrvna obrada Chucka Berrya “Rock’n’Roll Music”, dok je od originala odskakala “It’s OK” s vrsno kombiniranim višeglasjem i obrada Phila Spectora “Just Once In My Life”.
24. “Little Deuce Coupe” (1963.)
Ovo je polu-album i polu-kompilacija koja odražava frenetičan duh vremena – izdan je samo mjesec dana nakon “Surfer Girl”, i “Little Deuce Coupe” sadrži 5 pjesama ranije poznatih publici. Godina je 1963., prave bitke se vode na teritoriju singlova, tako da reprize starijih pjesama u očima tadašnje publike nisu uzete za zlo. Pjesme o surfanju i autima je publika htjela čuti, pa eto im onda...
23. “Surfin’ Safari” (1962.)
Debi-album The Beach Boysa. Ovakvi se albumi više ne rade, ne zbog kvalitete, nego zbog pristupa. Kako izgleda album momaka koji uče – sve? Nesigurno sviranje, svaka druga prosječna pjesma, obilje tinejdžerske naivnosti i poneki hit. To je mladost kakve više nema, što zbog tema koje su obrađivali, što zbog neiskvarenih, jednostavnijih vremena kad je vrhunac oduševljenja bio poljubiti curu. Ne kažem da je to bilo bolje, samo da su se vremena promijenila.
22. “Carl And The Passions – “So Tough”” (1972.)
Evo nas u 1972. godini, godini progresivne muzike: Brian Wilson je prisutan preko opskurnih pjesama (doduše, “Marcella” je jak ubod), Carl Wilson, Mike Love i Al Jardine su napisali meditativnu “All This Is That”, a Dennis Wilson briljantnu, epsku klavirsku baladu s gracilnom vokalnom melodijom i diskretnim pratećim glasovima “Cuddle Up”. Album čini 8 pjesama koje idu u različitim smjerovima, i koje je naprosto trebalo bolje posložiti. Ovo je bio prvi, na žalost ne i jedini put kad su momci zvučali slabije nego suma svih njihovih dijelova.
21. “L.A. (Light Album)” (1979.)
Album s kraja ’70-ih koji je kompromiserski pokušao objediniti ambicioznije ideje Dennisa i Carla Wilsona, te komercijalna nagnuća Ala Jardinea i Mikea Lovea, kao i motivirati Briana Wilsona da uopće boravi u studiju. S obzirom na okolnosti, rezultati su solidni: nježna “Good Timin'” Briana i Carla bila je umjereni hit, ambijentalna Dennisova “Baby Blue” je nastavak ambicija i inspiracije s “Pet Sounds”, još jedna Dennisova “Love Surrounds Me” je nagovještaj osobnog pakla, a Jardineova slatkasta “Lady Lynda” hit u Velikoj Britaniji. Tu je još i “Here Comes The Night” u disco verziji, svojevremeno proglašena travestijom, no – nije tako loša, kad se čovjek navikne na nju.
20. “Beach Boys’ Party” (1965.)
Iako nevelike kvalitete, ovo je jedan od 5 najvažnijih albuma u povijesti grupe. Naime, tadašnje glavešine u kući Capitol nije zanimalo što je Brian Wilson 1965. već isporučio sjajni “Today!” i nijansu slabiji “Summer Days (And Summer Nights!!!)”, grupa je morala snimiti i objaviti još jedan album te godine, jer su si tako menadžeri zamislili. Kako je Brian Wilson tek razrađivao nove ideje za album “Pet Sounds”, nekome je palo na pamet da se snimi album s poznatim pjesmama – u štimungu tuluma na plaži! Dakle, akustične gitare, udaraljke, malo basa, vokali – i obrade vlastitih pjesama, Dylana, The Beatlesa, The Everly Brothersa, The Regentsa i Phila Spectora u nevino razmrdanom izdanju. “Barbara Ann”, obrada The Regentsa, probila se vrlo visoko na top-listama i samim time dala Brianu vremena da u miru dovršava “Pet Sounds”.
19. “The Beach Boys’ Christmas Album” (1964.)
Relativno niska pozicija je tu da zavara – riječ je o jednom od zabavnijih božićnih albuma koje ćete čuti. Frenetični tempo sviranja i koncertiranja se sudara s dobrim namjerama i povremeno rasklimanom svirkom. Ali… patetika – nikakva. Božićno iritiranje – ne postoji. Dečki vole Božić i rado ga slave, ne zbog para, poklona, peglaone, nego zbog Božića – neka vas danas netko uvjeri u to. Teško, je li? Obratite pažnju da je dobar dio albuma autorski – na božićnim su se temama opekli mnogi, Boysi su, predvođeni Brianom Wilsonom ovaj tematski album rutinirano zaokružili.
18. “That’s Why God Made The Radio” (2012.)
Istinska enigma od albuma. 20 godina momci se viđaju više na sudovima nego na koncertima, i onda se dogovore i slože pitak, melodičan i nostalgičan album u kojem njihovi vremenom načeti glasovi zvuče poput ozarenih dedica kad pričaju uglavnom zanimljive priče iz svoje mladosti. Kako je to moguće? Ne znam. Nema studijskih eskapada, sve je konzervativno i uglavnom dobro. U tužnoj “Summer’s Gone” Boysi unose dašak tuge što neki iz njihove generacije ove godine zadnji put vide ljetno sunce.
17. “Shut Down Volume 2” (1964.)
Kako može album koji počne s “Fun, Fun, Fun” i nastavi s “Don’t Worry, Baby”, i u sredini imati “The Warmth of the Sun” biti sedamnaesti u poretku? Eto, može. Malo govornih dijelova (“Cassius” Love vs. “Sonny” Wilson je možda bilo zanimljivo u 1964., ali je već u 1965. bilo demode), malo kilavih obrada i čudan bubnjarski solo na kraju doprinose da se ova kolekcija ne sluša lako. Takvo je bilo vrijeme, bili su važniji singlovi, a ne albumi.
16. “Love You” (1977.)
Kronološki gledano, ovo je posljednji inovativni album The Beach Boysa i oslanjao se na synthesizere, čudnovate vokalne strukture i bljeskove genija Briana Wilsona. Ova je kombinacija uglavnom bivala dobitna, naravno kad se slušatelj privikne da je inače nježan tenor Briana Wilsona rasturen gargantuanskim pušenjem cigareta (prema nekim izvorima, 4 kutije dnevno!) i stoga je sličniji Tomu Waitsu. “The Night Was So Young” i “I’ll Bet He’s Nice” su remek-djela te faze koje mogu stati u istu ravan s njihovih 10 najboljih pjesama.
15. “Summer Days (And Summer Nights!!)” (1965.)
Kolekcija relativno samoobjašnjavajućeg imena nudi mnogo više nego što su surferi i hot rod fanovi htjeli čuti: simfonijski uvod u “California Girls”, dramatičan vokal u “Let Him Run Wild”, i bogata orkestracija u “Then I Kissed Her” koja svjedoči koliko je učenik usvojio gradivo Phila Spectora i udaljio se od učitelja. Utrka s The Beatlesima je naznačena u “Girl, Don’t Tell Me” u kojoj se Carl, najmlađi od trojice Wilsona i momak s uvjerljivo najljepšim glasom prvi put predstavlja kao solo-vokal na studijskoj snimci.
14. “Wild Honey” (1967.)
Ako je na albumu “Pet Sounds” instrumentalne dionice uglavnom snimao čuveni prateći bend Wrecking Crew (prekaljeni studijski profesionalci poznati i po suradnji s Philom Spectorom), i ako na albumu prethodniku “Smiley Smile” nije bilo bog zna što za odsvirati, onda je “Wild Honey” pokazao kako se The Beach Boysi snalaze s instrumentima u rukama. Stalna koncertna aktivnost je donijela veliku ‘kemiju’ u studiju, a Brian se, nakon demisije albuma “SMiLe” pokušao vratiti jednostavnijim melodijskim pop-sklopovima i produkcijskom pristupu ‘manje je više’. Stvari su uglavnom funkcionirale, psihodelična funky naslovna pjesma i retro-štihom natopljena “Darlin'” bile su hitovi, no to nije promijenilo činjenicu da The Beach Boysi izlaze iz mode i da će albumi i albumi proteći ispod radara mainstream medija prije nego što opet budu na naslovnicama. U ovom je periodu snimljena i “Can’t Wait Too Long” koja, unatoč tome što je po svemu remek-djelo od pjesme, iz nekog razloga neće biti službeno objavljena iduće 23 godine.
13. “20/20” (1969.)
Album načinjen od ‘otpadaka’ objavljen je da svoju tadašnju diskografsku kuću skinu s dnevnog reda. Ali kakvih otpadaka! Meditativna “I Went To Sleep”, elegantna “Time To Get Alone”, i psihodelična “Cabinessence” s albuma “SMiLe” su skriveno blago grupe. “Be With Me” je prva u nisu velikih, sumornih, većih od života balada Dennisa Wilsona. Spectorova “I Can Hear The Music” je prva velika produkcija Carla Wilsona, “Do It Again” nostalgični borbeni povik Mikea Lovea, a “Cotton Fields” će svoju doradu imati za godinu dana kao uspješan inozemni singl. Ne toliko zbog njene kvalitete, pažnju publike će privući i “Never Learn Not To Love” koju potpisuje Dennis Wilson, ali navodno veći autorski udio od službenog ima notorni ubojica Charles Manson, s kojim će se naivni Dennis sprijateljiti, a prema nekim nepotvrđenim verzijama i Dennis je bio na spisku Mansonove zloglasne familije.
12. “Surf’s Up” (1971.)
Gotovo je nemoguće da svega godinu dana nakon raspjevanog i suncem okupanog albuma “Sunflower” grupa snimi turoban, depresivan, aktivistički album. Kako su šezdesete prestale biti ‘WE’- dekada i sedamdesete postale ‘ME’ – dekada, tako su se i Boysi odali rockerskom weltschmerzu, posve u skladu s tadašnjom buntovničkom mladenačkom kontrakulturom. Opjevali su transcedenciju svijesti, potrebu za istraživanjem novih svijetova, zagađivanja, ubojstva demonstranata, smrt drveta, i pred kraj ostavili gotovo suicidalnu poruku. Kraj je pripao tada 5 godina staroj “Surf’s Up” čija se kompleksnost savršeno uklopila s progresivnim duhom vremena. Obratite pažnju i na ambijentalnu “Feel Flows” s Charlesom Lloydom na flauti i Carlom Wilsonom na glavnom vokalu i u kompozitorskoj ulozi.
11. “All Summer Long” (1964.)
Da nema govornih dijelova, ovo bi bila perfektna ploča njihove rane faze. Naslovna pjesma, koja je svoju besmrtnost zapečatila na odjavnoj špici kultnog filma “Američkih grafita” otvara vrata tinejdžerskih snova u tehnikoloru. Pjesme zvuče sve bolje, pjevanje je sve bolje, i ako netko traži album na kojem želi čuti tinejdžerski angst, ovaj bi bio u najužem izboru. Oprostit ćemo im “Do You Remember?”, valjda prvu pjesmu posvećenu začinjavcima rock’n’rolla i “Girls On the Beach”, koja ipak previše podsjeća na “Surfer Girl”.
10. “Surfer Girl” (1963.)
Za nijansu slabiji treći album od drugog “Surfin USA” donosi dalju autorsko-izvođačko-producentsku ekspanziju Briana Wilsona i ostalih momaka, no neki komadi na ovoj kolekciji su slabašno ostarjeli (“The Rocking Surfer”, “Boogie Woodie”). Pažljiviji slušatelji primjećuju da je ovo zapravo jedan od prvih konceptualnih albuma: riječ ‘surfer’ se spominje u 5 od 12 naslova, auti u 2, a more se tematski asocira u još 3 pjesme. Tko prizna, pola mu se prašta, pa tako možda zahvaljujući priznanju Briana Wilsona da je melodiju naslovne pjesme komponirao inspiriran “When You Wish Upon A Star” iz filma “Pinocchio” sad nema neugodne situacije oko sličnosti dotične dvije melodije. Mnogo tužnija “In My Room” naviješta depresivnu tematiku na budućim izdanjima, prvo na “Today!”, a onda i na “Pet Sounds”.
9. “Holland” (1973.)
Samo jednom imate pravo pogađati gdje je nastajao (bolje reći, gdje se telio) ovaj album. Nastavljajući s progresivnim smjerom, i odbacujući sve što su radili u proteklih desetak godina, momci su se tijekom maratonskog snimanja mašili folk-rocka, dekonstruktivnih ritmova, blues-rocka, funka, recitiranja poezije i složili ploču koja je, hvala na pitanju, bila umjereni hit s obje strane Atlantika, popraćena ne pretjerano velikim uspjehom singla “Sail On, Sailor” i sjajnim vokalom pridošlice u postavi, Južnoafrikanca Blondiea Chaplina te čvrstim bubnjanjem druge pridošlice, također Južnoafrikanca Rickya Fataara. I za kraj je Brian Wilson pripremio vlastitu psihodramsku priču, s muzičkim fragmentima za koje je šteta što nisu postali ‘normalna’ pjesma. Zvuči mnogo bolje nego što izgleda na papiru. “Big Sur” je daleko najbolja pjesma koju je napisao Mike Love, slično vrijedi i za “Trader” Carla Wilsona, kao i za “Californiju” Ala Jardinea.
8. “Surfin’ U.S.A.” (1963.)
Ovi klinci brzo uče, što je jedna od osobina talenta. Značajan skok između prvog i drugog albuma je evidentan. Ključna riječ ovog albuma je zabava! Momci sviraju za svoju generaciju, opisuju ono što će zbog ovakvih albuma postati ‘mitsko kalifornijsko beskrajno ljeto’: mnogo pijeska, daska za surfanje, cure, sunce i malo melodramatike. Prst u uho i uživaj, nema beda! Rečeno rječnikom računalnih igara, momci su završili prvi ‘level’ – ovo nije ništa prekomplicirano ni prepametno, ali dobro zaokruženo i u tome je draž, jer treba znati opisati život oko sebe i Boysima je to pošlo za rukom. Naslovnu pjesmu svi znaju, ali tu je još i “Lonely Sea”, “Farmer’s Daughter”, “Noble Surfer”, “Finder’s Keepers”, pa čak i obrada “Misirlou” Dicka Dalea (koju znamo iz filma “Pulp Fiction”, ali ne u njihovoj obradi).
7. “Smiley Smile” (1967.)
Ako je mogao Radiohead preko “OK Computer” mogao doći do “Kid A”, onda su i The Beach Boysi mogli od melodijskog remek-djela “Pet Sounds” doći do čudne freak folk-freak doo wop kolekcije koja pokazuje blagodati psihostimulansa u punom zamahu. Minimalistička produkcija i sjajne pjesme čine ovaj album interesantnim slušanjem – naravno u posebnim prigodama. Sva ona orkestracija nad kojom je mjesecima Brian Wilson ludio i uvjeravao kolege da je to ono pravo je nestala kao da je nikad nije ni bilo, a tragovi studijske perfekcije su prisutni jedino na “Heroes and Villains” i “Good Vibrations”. Ostalo je samo primitivna ritam sekcija, malo klavijatura, i pomaknuto pjevanje – dovoljno da slušatelja uvjeri u moć minimalizma. S druge strane, kada otkrijete “SMiLE Sessions”, otkrili ste razliku između srebra i zlata.
6. “Friends” (1968.)
Kako snimiti revolucionarnu ploču kada svi snimaju revolucionarne ploče u 1968., godini revolucije? Posjetiti tečaj transcedentalne meditacije, umiriti živce i snimiti opuštene, benevolentne pjesme o obitelji, prijateljima, pticama, maserki. A kad se nema o čemu, onda snimiti pjesmu naslova “Busy Doin’ Nothin'”, koja govori upravo o tome. Dugo vremena prije Seinfelda koji je snimao komedije o ničemu, Brian Wilson je snimao pjesme o ničemu, koje spadaju u sam vrh njegovog stvaralaštva. Album zvuči poput čovjeka koji je predugo bio pod vodom, a onda je na površini uhvatio dah. Moment olakšanja je svugdje na ovom albumu, a zaključna “Transcendental Meditation” priječi ovaj album da bude još više plasiran na ovoj listi.
5. “The Beach Boys In Concert” (1973.)
Kad se priča o najvećim live-albumima svih vremena, priča se o “Rock of Ages” The Banda, “Bob Dylan Bootleg Series Vol. 4”, “At Fillmore East” The Allman Brothers Banda, “Live At Leeds” od The Who, “Live At Apollo” Jamesa Browna. “The Beach Boys In Concert” iz 1973. je podjednako dobar kao i navedeni albumi, jer su momci pojačani pratećim bendom pokazali drugačije aranžmane najboljih pjesama, pri čemu su drugačije verzije podjednako dobre kao i one studijske. Pjevanje je vrhunsko, svirka zahuktala, a iznenađenja svako malo iskaču iz pjesama. Kad momci sviraju rock, onda ga sviraju k’o Stonesi, kad sviraju jazz, i tada su na visini zadatka, a kad još zapjevaju – vidite da imate posla sa sastavom koji ima puno aseva u rukavima. “Sail On, Sailor”, “Sloop John B.”, “Caroline, No”, “Darlin'” i “Help Me, Rhonda” blistaju i postavljaju pitanje publici: “Stvarno ste mislili da sve znate o ovim pjesmama?”
4. “The Beach Boys Today!” (1965.)
Probijanje prema vrhu traži odricanje. Brian Wilson se odrekao turneja kako bi više vremena mogao provesti u studiju snimajući, producirajući i stvarajući pjesme. Iako je većina pjesama nastala prije velike Brianove odluke, produljeno vrijeme za rad je dalo kompleksnu ploču koja obiluje njihovim ponajboljim karakterističnim drmešima, a u refleksivnim baladama priprema publiku da iskusi “Pet Sounds”, što se najbolje može čuti na “In the Back of My Mind” ili “Please Let Me Wonder” – možda su to sve simpatični dečki, ali iznutra nešto grdo razdire.
3. “The Smile Sessions” (2011.)
Najavni singl “Good Vibrations” je probio vrhove i rekorde. Novinari su relativno izvještavali da se iz Kalifornije sprema nešto novo, na tom tragu, fantastično, neviđeno, nikad kreativnije, nikad bolje otpjevano… I… neviđeno je ostalo, barem idućih nekoliko desetljeća, što zbog protivljenja diskografske kuće, što zbog pritisaka unutar benda, što zbog mentalne iscrpljenosti Briana Wilsona. Album “SMiLE” je već stekao mitski status, uz Dylanov “The Basement Tapes” je vjerojatno jedan od prvih i najpoznatijih bootlega. “SMiLE” je amalgam svega – psihodelije, doowopa, jazza, dixielanda, nadrealizma, no to ne bi bilo ništa da nije sadržavao ponajbolje pjesme u opusu Briana Wilsona: “Surf’s Up”, “Heroes and Villains”, “Wind Chimes”, “Wonderful”, “Cabinessence”, koje protokom vremena nisu izgubile ništa u svojoj pomaknutosti. Na žalost ne izdavanjem “SMiLE-a” 1967. The Beach Boysi su izgubili epitet trendsetera. Izdavanje ponovnih snimki 2011. je ovaj album skinulo s liste najpopularnijih bootlega, no pitanje “što bi bilo kad bi bilo da se izdalo 1967.” se nije prestajalo postavljati.
2. “Sunflower” (1970.)
Najbolje otpjevan album u povijesti grupe je autorsko djelo kompletnog sastava. Brian Wilson je iz sebe iscijedio pola tuceta briljantnih, suncem obasjanih pop-pjesama, brat Dennis ga je nadopunjavao svojim ponešto rockerskijim i oporijim pristupom, a Bruce Johnston se u “Deidre” i “Tears in the Morning” nametnuo kao sentimentalni tragač izgubljenih vremena. Ostatak benda se nametnuo kao bitne koautorske poluge, a svi vokali, prateći, glavni ili slučajni – zrače. Snimke ‘vocals only’ pokazuju da su u svijetu višeglasne pop muzike The Beach Boysi kategorija za sebe. Još uvijek nije jasno zašto je ovaj album u vrijeme svog inicijalnog izdavanja propao u zemlju bez traga i glasa. Rijetko vedra i raspjevana “This Whole World” je potonula na top-listama, progresivna, synthovima napregnuta, impresionstička, ambijentalna “Cool, Cool Water” nije bila prepoznata, iako čak bijaše izdana kao singl. Najbolje je prošao singl “Add Some Music To Your Day” (64. mjesto na top listi singlova), te Dennisova balada “Forever” kojom se srednji od braće Wilson nametnuo kao bratu Brianu ravna i legitimna autorska opcija.
1. “Pet Sounds” (1966.)
Najpoznatija Pepeljuga pop-muzike. Neželjeno dijete neshvaćenog Briana Wilsona je, unatoč nerazumijevanju njihove tadašnje diskografske kuće pa i nekih članova benda koji nisu štedjeli (uglavnom ružne) riječi prema ovom remek-djelu, postalo stalni stanar na najvišim mjestima top-lista najboljih albuma svih vremena. Tjeskobna kolekcija briljantnih pjesama i danas podjednako ‘grize’ i pripovjeda priču o osobnim patnjama mladog autora, tada 23-godišnjeg Briana Wilsona. Svijet prividne sigurnosti eisenhowerovske Amerike blagostanja više ne postoji, na sceni su duboki sociološki i kontrakulturni potresi u kojima se senzibilnije duše teško mogu snaći. Wilsonu je već veliki šok bio što naivne priče o ljubavi kao lijeku koji rješava sve su bile laž i to većina ovih pjesama odražava – ljubav naprosto više nije dovoljna da izvadi Wilsona iz razočaranja, depresije i tuge što se vrijeme mijenja s lošega na gore. Trideset godina nakon inicijalnog izdanja Capitol izdaje box-set “Pet Sounds Sessions” gdje se mogu čuti pjesme u nastajanju, u stereo-miksu, u mono-miksu ili pak samo u vokalnim ili samo u instrumentalnim verzijama. Bilo koja dionica na albumu je malo čudo harmonijskog slaganja, a zajedno čine album koji je fantastičan nastavljač geršvinovske tradicije umotan u spectorovsku produkcijsku oblatnu. Učenik je nadmašio učitelje s klasičnoglazbene i s popularnoglazbene strane.
