Albumi Radioheada: od najgoreg do najboljeg

4273

Nezahvalno je pisati o bendu koji ima status nepogrešivog, posebice posljednjih godina kad je hype nastao oko kvinteta iz Oxfordshirea poprimio neslućene razmjere.

Iza Radioheada uistinu je puno toga, jer radi se o grupi koja je prošla
put od neo brit pop klinaca pa sve do najcjenjenijih glazbenika na
planetu
koji na svakom novom albumu pažljivijim slušateljima donesu
nešto novo.

U orbitu ih je lansirao “Creep”, bezvremenska himna svih onih koji se osjećaju drukčije, slomljeno i preslabo za ovaj svijet, da bi kultni status zaradili albumom “OK Computer”, po mnogima najboljim studijskim izdanjem objavljenim u posljednjih dva desetljeća.

No, umjetnički razvoj Radioheada ni slučajno nije stao s ovom pločom… Naprotiv, to je bio samo poticaj Thomu Yorkeu, Jonnyu Greenwoodu i ostatku ekipe da se, ohrabreni prihvaćanjem publike i kritike daju u daljnje igranje zvukom i istraživanje vlastitih granica. Upravo zato iza ovog benda stoji diskografija koju je teško suvislo dočarati u jednom članku. No, svejedno – pokušat ćemo…

Razočaranje koje je među fanovima nastupilo po izlasku njihova uvjetno rečeno najlošijeg albuma može se shvatiti kad se pogleda popis pjesama i shvati da jedino “Lotus Flower”, “Codex” i “Give Up The Ghost” imaju upečatljive melodije i koliko-toliko jasne strukture, dok se ostatak stvari svodi na poigravanje ritmom u kojem mašina Radioheada (Yorke-Greenwood) pada u drugi plan, a ritam sekcija dolazi do izražaja. Nije to ni tako loše, no svakako predstavlja svojevrsni ‘downer’ u odnosu na prethodno objavljen “In Rainbows”.

Album prvijenac na kojem se jasno čuje da bend još uvijek traži svoj zvuk. Usprkos radiofoničnosti pjesama kao što su “You”, “Anyone Can Play Guitar”, “Stop Whispering” i “Creep”, “Pablo Honey” ne funkcionira najbolje kao cjelina, a osim toga ni ne donosi ništa svježe po pitanju zvuka. Ipak, Yorkeov krik “RUUUUUN” i stih “But I’m a creep… I’m a weirdo… What the hell am I doing here?” ostat će trajno zabilježeni u anale pop kulture.

Nijedno izdanje Radioheada nije dočekano s takvom medijskom pompom kakva je nastala po izlasku njihova recentnog albuma “A Moon Shaped Pool”. Najavni singl “Burn the Witch” opjevan je kao remek-djelo unatoč svojoj prosječnosti, a sličan je slučaj s ostatkom albuma koji pravocrtno pliva prema svom završetku. Časni izuzeci su minuciozno aranžirana balada “Daydreaming” te sjajnim prebiranjem po akustičnoj gitari prožeta “Present Tense”.

Mekani zvuk britanskog indie rocka nije nikad bio bliže Yorkeu i ekipi nego na albumu “The Bends”. Na pjesmama “Nice Dream” i “High and Dry” jasno možete čuti odakle je Coldplay crpio inspiraciju, posebice kad je riječ o Yorkeovom falsetu koji je utjecao na stil pjevanja Chrisa Martina, Jamesa Blunta i brojnih drugih ‘cvilidreta’ koje su svojim tugaljivim glasovima pokorili glazbene top ljestvice. Preporuke za slušanje: “Fake Plastic Trees” i “Street Spirit (Fade Out)”.

Čudno, hermetično djelo poznato i kao derivat albuma “Kid A” donosi nekoliko predivnih i najboljih trenutaka u cijelom opusu Radioheada. Atmosferična “Pyramid Song” jedan je od tih momenata gdje se sve poklopilo kako treba – vrhunske gudačke dionice, Yorkeov slomljen glas, jazzy bubanj i miminalističko prebiranje po klaviru. Sjajna je i “Like Spinning Plates”, koja je na live albumu “I Might Be Wrong” dobila prekrasnu, akustičnu verziju.

S ovom pločom počinje Radiohead kakvog znamo danas… nepredvidiv, uvijek spreman na nove izazove. Od uvodnog tripa uz “Everything in Its Right Place” preko moćne, distorzirane “The National Anthem” pa sve do melankolične “How to Disappear Completely” ili rasplesane “Idioteque”, “Kid A” je jedna pomaknuta glazbena odiseja u kojoj su savršeno ispremiješani različiti stilovi – od punokvrnog rocka, psihodelije pa sve do up beat elektronike.

Najhitoidniji album i bendov zaštitni znak svakako je “OK Computer”. Zanimljivo je da su za najkomercijalnije ostvarenje u svojoj karijeri, po kojem se mjere svi drugi njihovi radovi, krenuli od utjecaja kao što su Miles Davis, Krzystof Penderecki i drugi. Ta sklonost glazbenoj apstrakciji i modalnom zvuku čuje se na progresivnoj “Paranoid Android” i “Exit Music (for a Film)”, dok formu klasičnih indie rock hitova imaju “No Surprises”, “Karma Police” i “Let Down”.

Socijalni i politički angažman Thoma Yorkea doživio je svoj vrhunac na ovom albumu, gdje se subliminalnim putem obračunao s vladavinom Georgea Busha. Hermetičan elektronski zvuk samo pojačava beznađe o kojem Yorke ovdje indirektno propovijeda, a svaka pjesma malo je umjetničko remek-djelo za sebe. Psihotična “Sit Down. Stand up.” savršena je podloga za neki LSD party, dok “The Gloaming” i “We suck Young Blood” uvlače slušatelja u svoju jezivu, praktički horor atmosferu.

Najzreliji, najkompletniji i dosad uvjerljivo najkvalitetniji album Radioheada. Od samog početka, koji se kroz pjesmu “15 Steps” stilski idealno nadovezuje na “Hail to the Thief”, prekrasne minimalističke balade “Weird Fishes” pa sve do “All I Need”, najljepše ljubavne pjesme koju je Yorke napisao – svaki trenutak na ovom albumu je poseban. A to je tek prva polovica, jer nakon toga slijedi neopisivo dobar “Reckoner”, otpjevan anđeoskim falsetom te za 3 Grammya nominiran singl “House of Cards”. Dinamična “Jigsaw Falling into Place” podsjeća na najbolje trenutke albuma “Kid A”, a predivna uspavanka “Videotape” savršen je zaključak jedne od najljepših kolekcija pjesama 21. stoljeća.

0 Shares
Muziku podržava