Albumi R.E.M.-a: od najgoreg do najboljeg

5083

Nakon što su odvratni synthesizeri i bezlični snare-bubnjevi okupirali pop-rock muziku u osamdesetima, R.E.M. je uz Springsteena, Toma Pettya i nekolicinu drugih, vratio električnu gitaru u prvi plan.

Ako su Springsteen i Tom Waits pjevali o radničkoj klasi i ‘onoj drugoj’, ne-njujorškoj i ne-holivudskoj Americi, R.E.M. su bili radnička klasa – 4 momka s američkog Juga Bill Berry, Michael Stipe, Mike Mills i Peter Buck koja su voljela svirati pjesme koje bi htjeli čuti: pop rock koji ‘nešto znači’, melodije i jingle-jangle zvuk The Byrdsa i grupe Big Star su povezali s nasljeđem punka.

Recept se isplatio 1991., kada su albumom “Out of Time” poletjeli kao ptice do velikih zvijezda. Doduše, sladak miris uspjeha se već nazirao objavom debi-albuma “Murmur”, peti album “Document” je dao prve velike hitove, “Green” je bio prvi za veliku diskografsku kuću, no nakon “Out of Time” je bilo jasno da je svijet dobio novi veliki bend, blagoslovljen talentom isto koliko i stvaralačkom, šljakerskom disciplinom i lojalnosti prema vlastitoj muzici. Uspjeh je donio slavu, pritisak i probleme, no bendu se nije mogla poreći istrajnost i žilavost, a isto tako imali su relativno malo vožnje na umjetničkom autopilotu za bend koji je trajao 30 godina u praktički nepromijenjenoj postavi. Prije raspada 2011. najveći su udarac doživjeli 1997., kad ih je napustio bubnjar i utemeljitelj Bill Berry.

Iako R.E.M. nikad nije snimio čistokrvno lošu ploču, u njihovoj diskografiji je bilo slabijih ostvarenja – no pokažite mi bend koji to nije imao u tridesetak godina postojanja i 15 studijskih albuma. Stoga krećemo od loš(ij)eg prema boljem.

Buck, Mills i Stipe su 2004. snimili dosadan i monoton album koji je svima kojima je R.E.M. antipatičan dao za pravo. S izuzetkom predivne “Leaving New York” i možda još koje numere riječ je kolekciji pjesama kojima niti sve tabletice za pamćenje neće pomoći da ga se sutradan sjećaju.

Nakon što su Buck, Mills i Stipe shvatili da su snimili dosadan i monoton “Around The Sun”, treba se vaditi iz blata. Dotični se trio i dalje mučio s inspiracijom, no treba cijeniti da je, za razliku od prethodnog, “Accelerate” dvadesetak minuta kraći, s nekoliko oštrih brojeva koji će se prihvatiti za uho. “Living Well Is the Best Revenge” je uspješan srednji prst svima koji su ih otpisali. Ovo je solidan rock sredovječnih iznerviranih muškaraca koji misle da zaslužuju bolje od života i pritom su vjerojatno u pravu.

Album koji je napravljen nakon Cobainove smrti je aranžiran i produciran da uhvati duh tog nemirnog i depresivnog vremena i u tom duhu vremena je ostao. “Bang and Blame”, “You”, “Let Me In” i “What’s the Frequency, Kenneth” su uhvatile svoju publiku, no buka distorziranih gitara koja je prije 20 godina bila super/cool/mega/’pre pre’, danas je iritantna. “Strange Currencies” neobično podsjeća na “Everybody Hurts”, no unatoč tome, pjesma spada u bolji dio albuma. Jeste li upoznali nekog tko voli “King of the Comedy”? Sretnici… ja nisam.

Opasno klizeći na rubu raspada grupe, Bill Berry je digao sidro, dok je preostali trojac hodao poput tronogog psa, napravio snažan stilski zaokret i utjehu našao u ambijentalnim, prilično tjeskobnim elektroničkim eskapističkim stukturama i isporučio 64 minute uglavnom zanimljive muzike, s izuzetkom bezlične “Lotus”, i ne pretjerano zapaljivih “Diminished”, “You’re In the Air” i “Parakeet”. Ni “Hope” nije “Suzanne” Cohena (s kojom dijeli melodijske sličnosti, što su momci uredno i na vrijeme priznali) da bi izazvala oduševljenje baš svih u publici, ali zato “Daysleeper”, “At My Most Beautiful” i “Falls To Climb” treba slušati koliko uši podnose, jer te pjesme daju najbolje argumente zašto je R.E.M. trebao nastaviti dalje.

Samo 4 riječi: maratonci trče počasni krug. Samo najvećima je uspjelo na posljednjoj pjesmi, kojom su stavili točku na aktivnu diskografsku karijeru otpjevati s uzorima iz mladih dana, tako da se Patti Smith i Lenny Kaye pojavljuju uz Stipea na pjesmi “Blue”. Samo je najvećima uspjelo nakon godina borbe s inspiracijom složiti suvislu ploču i u miru posjetiti većinu svojih stvaralačkih faza i isto tako s mirom se oprostiti od publike.

Nemojte razbiti ekran i nemojte pucati u kritičara, čak i ako napiše da je “Out of Time” najslabiji album grupe do 1991. i da su “Radio Song”, “Low”, “Belong” momenti koji im nisu trebali. Članovi grupe su mrzili “Shiny Happy People”, ali zato su milijuni voljeli “Losing My Religion”, connoisseuri “Country Feedback” i “Half a World Away”, a ljubitelji vedrih pjesama “Near Wild Heaven” (koja ne bi bila od R.E.M.-a da nije malo uvrnuta). R.E.M. su snimili i konzistentnije albume, ali rijetko kad su na jednoj ploči pokrili toliki teren: rap, country, sunshine pop, rock, instrumentali, sretne ljubavne pjesme, pjesme emotivnih slomova stoje jedna kraj druge u ovoj neobičnoj, na momente preproduciranoj baroknorockerskoj kolekciji.

Poslije kiše je došlo sunce. R.E.M. radi samo tugaljivu muziku? Taman posla! Nakon ere sumornih albuma pjesme “Summer Turns To High”, “Beat a Drum”, “Imitation of Life”, “Beachball” donose veselje što sunce sja i što su ružni dani iza njih (nisu bili, ali su stvorili jako dobar privid).

Hermetični album kojeg je teško uloviti i za glavu i za rep. Rijetka zvijer u bendovom katalogu je često neshvaćena, jer je vjerojatno najneprohodnija ploča u opusu R.E.M.-a, načinjena pod utjecajem britanskog folka, naročito grupe Fairport Convention, čiji je suradnik Joe Boyd pomogao R.E.M.-ovcima oblikovati ovu kolekciju koja je tako lako mogla kliznuti u emo-iživljavanje, ali srećom to nije bio slučaj. Već prva pjesma na albumu “Feeling Gravity Pull” uvodi u snolike, podsvjesne svjetove, od kojih, muzički gledano, odstupaju tek “Driver 8” i “Can’t Get There From Here”. R.E.M.-ovci su snimili svakakve doze melankolije, ali ovako blatnjavo tugaljivo su zvučali samo ovdje.

Napumpani zvuk, stadionski rock, gitaristički riffovi, pjevljivi refreni se moraju naći na repertoaru svakog sastava koji drži do karijere, pa je tako i R.E.M. prihvatio izazov na svom prvom albumu za ‘veliku’ diskografsku kuću. Opće mjesto iz šezdesetih, pjesma The Doorsa “Hello, I Love You” (koja pak ima parafrazu The Kinksa “All Day and All of the Night”) citirana je u “Pop Song 89” . “Orange Crush” se nametnuo kao hit, a “I Remember California” kao izraz svih iznevjerenih ideala šezdesetih. Tu je još i “World Leader Pretend” za one kojima nije dosta politike. Album je izdan na dan američkih izbora na kojima je pobijedio George H.W. Bush (za one nesklone inicijalima, onaj stariji Bush). U muzičkom smislu, devedesete kucaju na vrata, grupa je spremna biti najveća na svijetu.

Ako postoje etikete kojima se preporuča da mlađi od 18 ne slušaju neku muziku, onda bi isto tako trebale postojati etikete za mlađe od 30. Ovo je album za ljude koji su u životnoj fazi kada treba stisnuti zube i gurati najbolje što se može, jer su ga radili ljudi upravo u takvom periodu. To su ljudi koji bi najradije uz psovke i škrgut zubi zalupili vrata ovom odvratnom svijetu, ali su previše socijalizirani da to ipak ne naprave. Zdravstveni problemi su sustizali članove jedan za drugim, pjesme su se snimale na turneji, što je rezultiralo šarolikom, no koherentnijom pločom koja ima svoj zajednički nazivnik u bendu koji je pod pritiskom i želi izaći iz te zamke. U kompletnom vrtlogu raznih interesa momci su našli svoju duhovnu okrepu u muzici, a relaksirane pjesme kao što su uvodna, iznenađujuće jazzy “How The West Was Won” i zaključna lepršava “Electrolite” su odisale univerzalnom željom da se bude nešto drugo na ovom svijetu, samo ne član rock grupe.

Ako izuzmemo da se o najvećim hitovima s ovog albuma “The One I Love” i “It’s The End of the World As We Know It” nema Bog zna što napisati, jer se ‘o njima sve zna’, skriveni dragulji “Disturbance At The Heron House”, “Exhuming McCarthy”, i “Welcome To the Occupation” nastavljaju punkerski kriticizam s melodijama i gitarističkim radom The Byrdsa. U to vrijeme Berry, Mills i Buck su surađivali s generaciju starijim kantautorom Warrenom Zevonom (bezobrazan, ciničan autor mekog srca, koji je slab na odmetnike, marginalce, kravale i bakanalije) u sklopu projekta Hindu Love Gods. “Document” je zarazno cinična i otrovna politička ploča koja najavljuje novu eru pobune mlađih, senzibilnijih muzičara burnijeg temperamenta koja će se dogoditi za par godina i koja će biti poznata kao grunge. “Document” je dokumentirao prvu suradnju s producentom Scottom Littom.

Samo 6 riječi: portret mladih muzičara kao mladih lavova. “Murmur” i “Reckoning” su sjajni albumi, ali “Lifes Rich Pageant” (jeste li primijetili gramatički netočan naslov?) je posijao sjeme duge karijere i pripremio do tada kultni bend da postane mainstream rock sastav koji nije prestao biti kultni bend. “Cuyahoga”, i “Fall On Me” su udarile stil za poznatije melankolične pjesme grupe, a “I Believe” iz nekog nepoznatog razloga nije postala jedna od njihovih najpoznatijih pjesama.

Izrazito jak debi s vrlo ‘konzervativnim’ postavkama: lišen bilo kakvih trendovskih utjecaja, “Murmur” prikazuje grupu koja je naučila sve lekcije svih prethodnih korifeja pop-rock muzike: The Beatlesa, The Beach Boysa, Byrdsa, Big Star i u poznati zvuk i u poznate strukture pjesama ubacila je propulzivnije ritmove iz doba punka i novog vala – dakle, samo instrumenti i vokali, bez efekata, bez suvišnih mudrovanja, umjetničarenja, trikova. Suvišno je reći da su pjesme bile štreberski dobre, kao da su negdje u knjigama naučili napamet kako se rade. “Perfect Circle” plijeni emocijama, “Pilgrimage” pokazuje dobro baratanje vokalnim harmonijama i naviješta sve što će Stone Rosesi raditi 6 godina kasnije, kada će R.E.M. biti u nekoj drugoj fazi.

Prema riječima samih aktera, period stvaranja albuma je bio obilježen kreativnim obiljem, tako da se čak razmišljalo i o dvostrukom albumu. Sve što vrijedi za “Murmur”, vrijedi i za “Reckoning”, jedina prednost nasljednika je za nijansu bolja kompaktnost cijele kolekcije. Najmanja razlika u kvaliteti između dva albuma na ovoj listi je upravo između R.E.M.-ovog prvijenca i albuma nasljednika. “Time After Time” pokazuje kako je grupa uspješno fuzionirala britanski folk i jingle jangle zvuk. I “Murmur” i “Reckoning” krase gotovo religijska usmjerenost na pjesme, na svirku i na interpretaciju, a za novajlije su demonstrirali zavidnu glazbenu erudiciju. Dodajte još i mladenačku energiju i znat ćete zašto je i danas ovaj bend popularan među studentskom populacijom.

Iznenađenje na vrhu? Mislim da ne. Ova je kolekcija gotovo instantno stekla mitski status, i kao neke druge mitske ploče, raširila (lažne) priče kako je nastala. Ukratko, svijetom su kolali tračevi o bolesti Michaela Stipea, a album sam po sebi se preslušavao, prepričavao, studirao zbog melankolične atmosfere kakva je česta u americani i svojih enigmatičnih stihova, u kojima prevladavaju motivi gubitka i nevjerojatno dobro zaokruženih, konciznih i dovršenih tema (hvala aranžeru Johnu Paulu Jonesu iz Led Zeppelina), uz napomenu da je od albuma prethodnika, “Out of Time”, prošlo tek godinu i pol dana. Danas album zvuči kao da je snimljen jučer, što je uostalom odlika svih velikih albuma koji su nadživjeli vrijeme. Pjesme kao što su “Drive”, “Everybody Hurts”, “Man On The Moon”, “Nightswimming” se napišu valjda jednom u životu, a R.EM.-ovci su ih napisali u jednoj godini. Ovaj album jedan od kamena temeljaca americane i unatoč tome što “Automatic” nema niti jednu milisekundu podilaženja ikome ili miligram tendencije da se ikom svidi, “Automatic For the People” je prodan u preko 17 milijuna primjeraka, zato što nagrada prati one koji nadahnuto, predano i kvalitetno rade.

0 Shares
Muziku podržava