Placebo ove godine obilježava dvadeset godina karijere izdavanjem kompilacijskog albuma “A Place For Us To Dream” te istoimenom turnejom, u sklopu koje će posjetiti i Zagreb.
Naziv albuma i turneje zapravo je stih iz pjesme “Narcoleptic” s albuma “Black Market Music”. 
Ovaj bend kritičari su označavali raznim etiketama, od glam rocka do britpopa, ali sasvim je sigurno da je riječ o bendu koji ima važno mjesto u glazbi devedesetih, ali i nadalje, jer je s prva dva albuma, “Placebo” i “Without You I’m Nothing” utjecao na razvoj alternativnog zvuka toga vremena. Sljedećim albumima mijenjali su stil i zvuk, ali i dalje su uspijevali ostati vjerni alternativnom rocku. Sve do albuma “Meds” iz 2006. Zadnja dva izdanja, “Battle For The Sun” i “Loud Like Love” značila su preokret za bend; stilski, tematski i zvukovno. 
Vokal Briana Molka kao zaštitni znak benda funkcionira savršeno uz mračniji stil i teme poput ovisnosti, devijantnosti, seksualnosti, androginije i disfunkcionalnih odnosa, koji su danas ono po čemu je Placebo poznat. Iako su danas daleko od takvih preokupacija, Placebo ima važno mjesto na glazbenoj sceni, što dokazuje bogata i kvalitetna diskografija, no prije svega, njihov stav da treba odvažno i iskreno progovarati o raznim, uglavnom kontroverznim i teškim, temama. 
Šesti album je i konceptom i zvukom drugačiji od ostatka diskografije benda. Već sam naslov je sugerirao odmak od mračnije tematike kojom je prožeta većina prijašnjih izdanja. Album je producirao David Bottrill, poznat po radu s bendovima kao što su Tool, Muse, Silverchair i dEUS. Također, ovo je bio prvi album s novim bubnjarom Steveom Forrestom. Pored toga, korišteni su instrumenti poput saksofona i trube, što je bio novitet za bend. Zvuk, koncept i tekstovi ovoga izdanja su optimistični i svijetli, u svakom slučaju, najbliže pop rocku što je bend ikad stigao. “Battle For The Sun” odskače od priče benda kao najlošije izdanje i album prijelaznog perioda koji je označio neki novi Placebo, a “Loud Like Love” to je i zapečatio. 
Za mlađe generacije koji su sa sedmim albumom tek upoznali Placebo, “Loud Like Love” ne može biti nikakav indikator onoga što je bend bio. Tematski je album koncipiran oko ljubavi, romantike i sreće pa je i zvuk u tom smislu više pop i optimističan, kao na “Battle For The Sun”. Ipak, bolji je od prethodnika jer novi je stil izbrušen i djeluje dorađenije, kad već govorimo o drugačijem Placebu. Pjesme poput “Loud Like Love” i “Too Many Friends” u usporedbi sa starim hitovima djeluju banalno i isforsirano. Možda je riječ o tome da se treba naviknuti na novi zvuk, no zadnji album jednostavno je toliko različit od ostatka diskografije. Čak i distinktivni glas Briana Molka ne zvuči dovoljno uvjerljivo, ili jednostavno ne pristaje ovakvom zvuku albuma. 
Koncept ovoga albuma jednostavan je. Riječ je o klasičnom zvuku benda s prepoznatljivim gitarama i vokalom Briana Molka, najintenzivnijem na pjesmama poput “This Picture” i “Special Needs”, iako je hit albuma “The Bitter End”. Tematski se album vrti oko problema veza i odnosa, prvenstveno onih destruktivnih i problematičnih, uostalom, zbog toga i naziv “Sleeping With Ghosts”. Album je prepun hitova, ali i slabijih stvari, na primjer, “Something Rotten”, “Second Sight” i “Centrefold”. Ipak, ovo je jedan od najkonzistentnijih albuma Placeba na kojem su profilirali zvuk po kojem ih pamtimo.
Devet mjeseci trajalo je stvaranje ovoga albuma, najduže od ijednoga izdanja Placeba. Kompleksnost koja prati “Black Market Music” očituje se u tome što je na pola puta između čistog alternativnog zvuka prvih izdanja te eksperimentalnog stila kasnijih albuma. Tematski je ovaj album raznolikiji i kompleksniji od drugih jer su teme poput odnosa, identiteta, narkotika i devijantnosti presvučene u ruho figurativnosti, metaforičnosti i hermetičnosti. Iako nazivi pjesama ne bi tako sugerirali, tekstovi su prilično složeni. “Black-Eyed”, “Taste In Men” i “Narcoleptic” možda su najintenzivnije stvari Placeba uopće. “Special K” i danas je hit, klasičan koliko i kontroverzan te vjeran indikator što je Placebo bio i gdje je danas u široj slici glazbene industrije. 
Debitantski album Placeba jedan je od najboljih albuma alternativnog rocka devedesetih. Rijetkost je da bend već s prvim izdanjem obilježi jedno glazbeno razdoblje, a u ovom slučaju Placebo se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, prepoznao problematiku i želje svog vremena te napravio izdanje koje će dugo ostati na listama najboljih albuma. Ovo je ujedno i jedino izdanje benda s bubnjarom Robertom Schultzbergom, čija je prisutnost bila gotovo presudna za album koji je postavio smjer za angst-stil benda po kojem će kasnije biti poznati. Žestoke gitare, intenzivan vokal i sjajni bubnjevi te ravnoteža snažnijeg zvuka i onog suptilnijeg, obilježja su debitantskoga izdanja, čiji utjecaj ne smije biti zanemariv. Stvari poput “Nancy Boy”, “Bionic” i “I Know” još dugo će biti zaštitni znakovi benda, dok “38 Degrees” i “Come Home” ostaju unikatne stvari kakve Placebo kasnije nije stvarao. “Placebo” nije britpop, nije ni glam rock, nego jednostavno čisti alternativni rock album. 
Izdan deset godina nakon debitantskog albuma, “Meds” je, na neki način, prijelomni album Placeba, na kojem su još više eksperimentirali s elektronikom i raskinuli sa starim zvukom prvih izdanja. Ovaj album je zaštitni znak benda jer ima intenzivan emocionalni naboj iza sebe koji uključuje privatne priče članova benda, ali ujedno pogađa u samu srž svojega vremena i društvene problematike koja je tada bila aktualna. Mnogim fanovima “Meds” možda nije najbolji album Placeba, ali im je drag upravo zbog iskrenosti, neposrednosti i ogoljenosti kojom zrači. S druge strane, riječ je o izdanju koje ima dašak starog zvuka, spojenog s elektronskim elementima, posebice u hitu “Infra-Red”. Pjesme poput “Song To Say Goodbye”, “Post Blue” i “Blind” i danas su aktualne, a što se tiče njihovog mjesta u diskografiji benda, svakako su na samom vrhu. Pjesma “Meds”, duet s Alison Mosshart, postala je praktički himna i te 2006. pa čak i poslije, bila jedna od najslušanijih numera Placeba. Album “Meds” je gotovo pa vrhunac glazbenih nastojanja Placeba. Nastao je u pravo vrijeme kao dobar indikator svoga vremena i zvukom privlačan od prve do zadnje stvari. Sadrži sve najbolje što bend ima, a osim toga, svojom iskrenošću, emocijom i pričom jednostavno osvaja.
Kod Placeba je jasno koji su najlošiji albumi, ali nije lako odabrati najbolji. Ipak, “Without You I’m Nothing” predstavlja vrhunac benda i teško da će ikad nadmašiti ovo izdanje, s obzirom na smjer kojim danas idu. Rijetkost je za jedan bend da drugi album bude još bolji od prvog, ali u slučaju Placeba upravo to je slučaj. Možda bi bilo dovoljno reći da je svoje prste u svemu imao i David Bowie, ali ovdje je stvar složenija od te činjenice. Kada album otvara pjesma kao što je “Pure Morning”, jasno je da to mora biti nešto posebno. Ako bismo trebali izabrati najveći hit benda, to je baš ova stvar jer odražava priču, stav, stil i zvuk Placeba. Osim nje, tu su i “You Don’t Care About Us”, “Brick Shithouse” i vječni hit, “Every You Every Me”. “Without You I’m Nothing” najkonzistentnije je i najzrelije izdanje benda, koje nema lošu stvar. Od tekstova, izvedbe, zvuka i produkcije – sve se posložilo za kvalitetan album koji će još dugo biti slušan.
