Albumi Marilyna Mansona: od najgoreg do najboljeg

2342

Nacija sačinjena od najrazličitijih biomaterijala na načelima individualnosti iznjedrila je toliko kontradiktornosti i licemjerja u posljednjem stoljeću da je samoprozvanom Bogu Jebanja, kontroverznom kralju travestije i zazora, roditeljskoj noćnoj mori i inkarnaciji demona kršćanskim fanaticima, Marilynu Mansonu, bilo lako isprovocirati javnost.

Materijala je dobio za čak četvrt stoljeća karijere: opsesija oružjem, religijom, seksualnošću i medijima glavne su teme prvih devet albuma u koje se fino provukla i osobna neskrivena fascinacija opijatima i seksom. Dovoljno da ga se stigmatizira kao najgorim performerom moderne Amerike. Ili pak najboljim? Prašine se diglo dovoljno, a mi smo kao poklonici ovog umjetnika i benda stvari postavili prema njihovoj kvaliteti. Odozdo prema gore, neposredno prije objave jubilarnog 10. albuma “Say10”.

“Eat Me Drink Me” dolazi na diskografski red sa zakašnjenjem i iščekivanjem, pa tako kao nakon duge nejebice biva brzim promašajem. Najveće razočaranje Mansonova rada ovog se puta nadahnjuje razvodom od Ditte Von Teese i Alisom u zemlji čudesa, koju je u svojoj okultističko-grotesknoj verziji trebao ekranizirati, a ćorak je naprosto jer Manson nikad nije bio veća plačipička. Zavijanje, neinspirativne i jednostavne instrumentalne dionice, pretencioznost i tinejdžerski weltschmertz… Reži žile, sudari auta bez seksa, slomljene naočale u obliku srca… Bljuv. Ofucan i otrcan mračni pop kao iz ljubavnog kreveta Avril Lavigne i onog plavog iz Nickelbacka. De, dobro je Mansone Marilyne.

Nakon što se počeo oporavljati od ljubavnih jada gledajući pregršt filmova, i sam je počeo glumiti i glumatati, pojavljivati se na crvenim tepisima da bi kamere škljocale i on bio pod svjetlom reflektora. Nakon gorkog okusa prethodnog “Eat Me Drink Me”, “The High End of Low” pomak je nabolje ali kao svojevrsna bljuzga filmskih referenci i jezičnih igrica. Meh…

Nakon pola stoljeća cmizdrenja nad svojim daleko privlačnijim starletama, Manson pronalazi novi par muda i to, čini se, u domu Billya Zanea, starog prijatelja još iz ere “Mechanical Animals” kod kojeg snima Born Villain, ujedno i prvi u karijeri pod svojom etiketom Hell, etc. Manson i Twiggy ovdje se nadahnjuju književnošću Shakespearea, Faulknera i Baudelairea kao i filmovima Jodorovskog, a na njemu na gitarama gostuje i prika mu Johhny Depp. “Born Villain” vjerojatno je stilski najraznolikiji: od bluesa, preko industriala, rocka, popa pa do metala, ali barem pokazuje da čovjek ima kičmu i da se oslobodio prežvakanih tema prethodnih albuma kojima si je priskrbio epitet ‘enfant terriblea‘.

Promišljeni sin anarhije što nas je zajebavao na prethodoku albumu podmuklim referencama na Shaxa, nakon muvanja po setovima ponajboljih televizijskih serija dobro se umrežio i u pauzama od glume hvatao je krivine ne bi li u tajnosti snimao. Nakon privatnih studijskih sesija s Tylerom Batesom, malim od muzike u “Sinovima anarhije”, Manson je iznio anatemu Blijedoputog Cara – fantazmagorično-mitološki blues. Bez forsirane provokativnosti i prevelike kontroverze uz prepoznatljivi doprinos masivnih dionica basa Twiggya Ramireza balansira svoju akustično-emocionalnu stranu s drugom električno-odlučnom polovicom svoje persone. Ona se više ne gradi na ideji kompleksnosti isprepletene vulgarizmima nego na napokon otvorenijem i sirovijem pristupu za čitanje kojeg nam neće trebati teorija književnosti.

Kada ti prvijenac producira glazbeni lumen Trent Reznor, lijepe se stvari moraju događati iza četiri zida a iza njih se skriva neprilagođena američka obitelj. Iako ne onakva na kakvu se naslov poziva. U kaosu početnog zanosa rodila se ljubav Mansona i Twiggya Ramireza – vjerojatno jedna od ponajvećih heteroseksualnih romansi rock povijesti. Album nevjerojatno satrirički i cinično oslikava najlicemjernije odraze lažne američke paradigme, a, ironično, kritikom kršćanstva, američkog zazora od pobačaja, potiskivanja građana i sloboda uglazbljuje sve trenutačne tumore hrvatskog društva. Manson kao groteskna parodija Willya Wonke ovdje se koristi kodovima popularne kulture: od parodije Charlesa Mansona i Marilyn Monroe, čijim se hibridom i izdankom naziva, do The Beatlesa, Carpentera i Johna Watersa. Torta i sodomija, kutija za školski ručak, abortus, opčinjenost ubojstvom najistaknutije su pjesničke preokupacije. Semplira se Poltergeist, Laura Palmer iz “Twin Peaksa” pa i sam zatvoreni Charles Manson. Gnjevni glazbenici ovdje se pronalaze žanrovski između punka, grungea i hard rocka, ali ideološka potka vrlo je jasna: Amerika je trula i nema joj spasa. Penetracija na scenu sa stilom!

Vizualno najuzbudljiviji dio Mansonovih transformacija jest weimarovska parodija i satira erom “The Golden Age Of Grotesque”. Subverzija Trećeg Reicha kroz adresiranje degenerativne umjetnosti i dekadencije pokazuje grotesku najmračnijeg dijela povijesti kakvu Manson prepoznaje na američkom tlu i u industriji zabave koja se izlijeva i na svakodnevicu, na konzumenta koji postaje degradiranim i dehumaniziranim robom ispraznih vrijednosti. I, eto, proročki kao i mnogo puta dotad, predvidio je degenerike poput Kardashiana i Trumpa. Tema neo-dadaističke ere bila je ubojstvo u seksu. Iako su ga kritičari optuživali za manjak originalnosti, Manson se u eri pozivao na Dalija i imitativno umijeće najvećih. Dok je na prethodna dva albuma malo smirio vokale, ovdje se vraća prepoznatljivom vrisku, teškim distorzijama i glam-rockerskim dionicama u industrial ruhu. Kaotično, ali slasno za sve štrebere i analitičare.

Zadnji dio biografskog triptiha nastao je nakon što je Manson skoro u grob stjeran nakon optužbi da su zbog njega dvojica 16-godišnjaka počinila masakr u Coloradu 1999. godine. Bio je to album povratka s dna, ali i album gdje je po prvi put viđen kao genijalac nakon izjave za Michaela Moorea u “Bowling For Columbine” upravo o toj školskoj pucnjavi, kao da dotad nije imao razum. Povratak u nešto mekši ali distorziraniji idustrial problematizira destruktivnu moć masovnih medija i dominantne kulture Hollywooda koja ejakulira nad ubijenim zvijezdama, palim umjetnicima i kultom ispraznosti. Ovaj fantazmagorični album o paraboli Hollywooda kao Svete šume (“Holy Wood”) trebao je dobiti i svoju filmsku verziju daleko prije Beyonce i svih vizualnih albuma no probalo je sve u produkciji.

“Antichrist Svperstar” ne treba previše pojašnjavati u smislu tematike i poetike: Manson je razjarena roditeljska noćna mora ogorčena religijskim ugnjetavanjem i američkom licemjernošću a svoju priču govori kroz rock operu kao antipod Jesus Christ Superstaru. Baš je ovaj album obilježio lik i djelo, ocrtao konture rockera-strašila kojem su prišivani razni pridjevi i upisane priče od jebanja pasa i koza na pozornici do vađenja rebara da bi dobio felacio kad god mu se digne. Važnije je reći da je album kao ciklička cjelina o palom čovjeku a ne sotonizmu prvi dio triptiha s ablumima “Mechanical Animals” i “Holy Wood” od kojih je neodvojiv tematski iako je glazbeno najoštriji proizvod mračnog Mansona uronjenog u metal i industrial, dakako, pod produkcijom Trenta Reznora.

Nedvojbeno remek-djelo ’90-ih i perjanica Mansonove karijere jest post-apokaliptična reinterpretacija Bowiejeva Ziggya Stardusta u personi androgine Omege – kičenog glam-rockera utopljenog u drogi, rocku, slavi i seksu. Omega se direktno referira na kokainsku fazu Bowiejeve karijere čime kritizira američku opsesiju popularnim i smrću: glorifikacija i mitologizacija sustava zvijezda i slavnih bez supstance, dakako na tragu Warholova pop-arta. Dok Bowie najavljuje “Rock and Roll Suicide”, Manson nastavlja “Rock Is Dead”. Lirski izrazito slojevit i složen, instrumentalno distorziran i modulativan, album ima narativnu liniju o propasti čovjeka i padanja u ništavilo ljudske šupljine. Vrhunac Mansonove karijere i kreativnog ludila koji ni sami obožavatelji nisu isprva shvatili iznjedrio je intrigantne metafore u naslovima poput “I Don’t Like The Drugs (But The Drugs Like Me)”, “Dope Show” i “Coma White”. Manson ovim albumom revitalizira konceptualni album i vraća ga na velika vrata a satiru i kritiku rafinira do savršenstva.

0 Shares
Muziku podržava