Interpol je jedan od bendova njujorške indie rock scene i na početku 2000-ih bio je predvodnik post-punk revivala.
Nakon dugo traženja i previranja uspjeli su se posložiti, da bi danas imali titulu cijenjenog indie rock i post-punk benda. Prvim su albumom pokazali svu ozbiljnost i snagu, koju su prenijeli na sljedeća dva izdanja, dok su sa četvrtim kreativno posustali i izgubili smjer. Zadnjim su se albumom vratili na stare staze i opravdali dugu pauzu koju su uzeli za razne solo-projekte. Iako se možda čini da svako novo Interpolovo izdanje zvuči malo lošije od prethodnog, vrijeme je pokazalo da su na svakom albumu dali neku novu priču, s istom matricom koju njeguju od svojih početaka. 
Eponimni album značio je pad za Interpol i zato ga je lako odabrati kao najlošije izdanje. Konfuznost i neartikuliranost zvuka očituju se na svakoj stvari. Iako s vremenom album postane solidan, to je ipak slučaj samo s najzagriženijim fanovima. Ovaj je album napravljen samo zato da se napravi. Bez jasnog je koncepta i priče i s prilično klišeiziranim tekstovima. Pjesme su ujednačene, bez jasnog hita i zapravo sve zvuči kao pokušaj stvaranja jedne pristojne pjesme, koja bi se eventualno mogla ekstrahirati iz bljedila koje prevladava. Kad je izišao, bio je veliko razočaranje, a i vrijeme je pokazalo da je to album promašaj koji ćemo rado zaboraviti, a samo istinski ljubitelji Interpola još će mu ponekad dati šansu.
“El Pintor” je još uvijek svježe izdanje da bi se moglo ocjenjivati, ali ipak se može vidjeti da je to Interpol na kakvog smo navikli. Nakon razočaranja s eponimnim albumom i poduže pauze, bend se vratio i napravio solidno izdanje, kojemu će vrijeme pokazati pravu vrijednost. “All The Rage Back Home” stvar je koja je najavila da Interpol još misli ozbiljno jer se čuo njihov klasični zvuk sa suptilnom primjesom malo suvremenijeg stila. Uspjeli su se prilagoditi vremenu, no opet igrati prema svojim pravilima. Pored navedene “All The Rage Back Home”, “My Desire” i “Anywhere”, koje su bile posložene odmah iza, otvorile su album dinamično i napumpano, da bi se ušuljala “My Blue Supreme” sa zvukom s prvijenca i “Tidal Wave” pred kraj kao znak da još znaju raditi prave stvari. Sa zadnjim albumom bend je pokazao da još nisu iscrpili sve svoje potencijale i da ćemo doživjeti još iznenađenja od Interpola.
Hrabri zalet i bombastičnost prvoga albuma prelile su se i na “Antics”. Iako kvalitetom i snagom zaostaje za prvijencem, ipak je dovoljno dobar da bude uspješan nasljednik. Bend je nastavio ići svojim putem i njegovali su svoj stil, iako ovaj album nije toliko mračan i hermetičan jer ima intenzivniji zvuk te još jači postpunkovski štih. “Evil” će još dugo biti u vrhu najboljih stvari koje su napravili, dok “Slow Hands” i “Public Pervert” najbolje dočaravaju kako moćno Interpol može zvučati. Iako ima i laganijih stvari, gitare im ipak daju agresivnost koja prožima cijeli album. Nautička tematika albuma dala je još jednu posebnu draž, no u svakom slučaju “Antics” je klasik Interpola kojim su se smjestili u vrh indie rock scene.
Treći je album Interpola ujedno bio i njihov prvi na većoj etiketi, Capitol Records. Producent albuma bio je Rich Costey, poznat po radu na albumima Musea i Franz Ferdinanda. Ove dvije činjenice mnogo su pridonijele tome da je Interpol na ovom izdanju zvučao ozbiljnije, ispoliranije i zaokruženije nego na ranijim albumima. “Our Love to Admire” dotjeran je u svakom aspektu, od stila, zvuka i produkcije do vokala Paula Banksa, koji je uspio dodati još mračniju notu svojoj izvedbi. “The Heinrich Maneuver” odmah je postao hit jer je najbolji rezultat promjene koju su donijele nova etiketa i producent. S “Rest My Chemistry” i “Pace is the Trick” bend je pokazao da znaju raditi suptilne i zvukom zavodljive stvari, a s “No I in Threesome” Paul Banks dočarao je svu sposobnost svog pisanja. Inteligentni tekstovi, dotjeran zvuk i privlačan stil, koji i inače krase Interpol, na “Our Love to Admire” odlično su posloženi.
Nakon nekih stranputica, mijenjanja i odlaska članova, Interpol se posložio te u punom kreativnom naletu posložio svoj najbolji album, debitantski “Turn on the Bright Lights”. Mnogi će se složiti da je to jedan od najboljih albuma 2000-ih i takozvanog indie rocka. Zvuk albuma toliko je istančan, profinjen i dovoljno agresivan da bude smješten u vrh post-punk revivala. Od uvodne “Untitled”, koja suptilno otvara priču svjetla i mraka, do završne “Leif Erikson”, vjerojatno jedne od najpromišljenijih i najkvalitetnijih Interpolovih stvari, album se poigrava s post-punkom, mračnijim zvukom i profinjenim gitarama. Ovaj je album najbolje od Interpola jer pokazuje kako znaju pisati zakučaste, a opet upečatljive tekstove i svirati tako da svaka pjesma zvuči bolje od prethodne. “Obstacle 1” može se izdvojiti kao najveći hit benda ikad, iako su na čitavom albumu posložene stvari koje mogu parirati navedenoj. Zatvaranje albuma najbolje je moguće i najljepša priča koju su ikad ispričali.
