Jedan od najomiljenijih sastava svih vremena nema toliko jake albume, koliko ima jake singlove.
Doduše, gotovo nitko nema tako jake singlove kao ABBA, no baš zbog izuzetne snage i prijemčivosti koju su mogli staviti u tri i pol minute, njihovi su albumi bili nepravedno u drugom planu, što je mala nepravda prema njima, jer njihovi albumi, pogotovo u posljednjoj fazi intrigantno opisuju atmosferu i duh vremena, kao i unutarnja stanja Anne Frid Lyngstad, Agnethe Faltskog, Bjorna Ulvaeusa, Bennya Anderssona. 
Iako je ABBA u očima šireg slušateljstva percipirana isključivo kao pop-sastav, ova je družina na svojim albumima, s promjenjivim uspjehom, istraživala svašta, uključujući i hard-rock, glam-rock, reggae, mediteranske balade talijanskog i španjolskog štiha. Iako se možda tako ne čini, pjesme nisu rađene po formuli, nego su pomno građene da se njihovu strukturu uključi sve što bi ih moglo poboljšati. 
Kao i Eaglesi, odnosno The Beach Boysi dekadu ranije, prilikom snimanja debija Bjorn, Benny, Anni-Frid i Agnetha su se držali načela da opisuju ono što vide i osjećaju. Kao i kod The Beach Boysa i Eaglesa, ovaj debi-album opisuje riječ bezbrižnost i naivnost. A kad će mlad čovjek biti bezbrižan nego onda kada snima svoj prvi album? Zaboravite naivnost “People Need Love”, tu je Agnethina “Disilusion” koja će navijestiti gorčinu kasnijih, poznatijih i cjenjenijih radova. Samo jednom se živi, i samo jednom se snima debi-album, pa što onda ako je najgori u kompletnoj diskografiji? 
Kad ljudi pričaju o grupi ABBA i njihovim počecima, spominju “Waterloo”, pobjedu na Eurosongu i onda je im, kakti, krenulo sve kao po loju. Drugi album darovitih Šveđana je dao megahitove kao što su “Sitting in the Palmtree” (koja je nadahnuta reggaeom), stoner rock klasik “King Kong Song”, pravu konkurenciju pjesmi “Trampled Underfoot” Led Zeppelina koja se zove “Watch Out” i pokazao je publici diljem svijeta kako se to radi… mala šala. Riječ je o zaboravljivim pjesmuljcima koje ne mogu funkcionirati ni kao stilske vježbe, da ne spominjem Bjornovo pjevanje. Ukratko, pjesma “Waterloo” pokazala je grupu na glazbenoj karti, ali ništa više od toga. Prema vlastitim priznanjima, čak i nakon uspjeha “Waterloo” su se mučili s polurasprodanim koncertima. “Honey, Honey” i “Dance” su posijali sjeme budućeg pristupa, a potpuni uspjeh je našao u naslovnoj pjesmi, hommageu Philu Spectoru i “Da Doo Ron Ron” i zato ovaj album nije posljednji u poretku. 
Krumpir od albuma. “Mamma Mia” i “SOS” su gotovo savršene pop-pjesme (Sex Pistolsi su priznali da su ‘posudili’ komadić iz “SOS” u “Pretty Vacant”), u kojima je gotovo sve sjelo na svoje mjesto i nije čudo da su te dvije pjesme začetnici dugog, sjajnog niza fantastičnih singlova. A ostatak… ima tu svega, ponajviše opakih električnih gitara koje vokalima Agnethe i Anni-Frid stoje kao janjetu očnjaci, Bjorn i Benny su pokušavali svašta, no trud se tek počeo isplaćivati u vidu dva fantastična singla. “I Do I Do I Do I Do I Do” je solidan hitić, a ostatak varira između ocjena “dade se slušati dok se pere suđe”, “dade se slušati dok si u drugoj sobi” i “dade se slušati i ignorirati”.
“Mi plešemo cijeli dan i noć” odzvanja ovom kolekcijom gotovo u svakoj pjesmi. Početni dvokorak s “As Good As New” i “Voulez Vous” postavlja ton ovoj ploči. Iako ima i balada (“I Have A Dream” se ističe ne samo na ploči već i u kompletnom opusu grupe), osnovni ritam je disco, samo različite tvrdoće i izvedbe, i vrlo otporan na godine koje su pred njime. I dan-danas muzika zvuči pametno aranžirana i producirana. Čak je i ‘slapping’ basova napravljen kako se šika… Podtekst ploče je eskapizam, sanjarenje o nekom drugom partneru, nevinoj zabavi i nadanju u neki dobar susret na plesnjaku. Na ovom se albumu nalazi najuspješniji Bjornov vokal “Does Your Mother Know”, koji nije toliko loš koliko zna biti. Ovom su kolekcijom pjesama članovi sastava udarili jedan od kamena temeljaca moderne elektronske plesne muzike. Popratni singl, koji je izdan u isto vrijeme kad i album, “Gimme! Gimme! Gimme!”, osim što je bio uspjeh za bend, poslužio je Madonni kao predložak za njen hit iz 2005. “Hung Up”. 
Do 1978. su potvrdili talent, a s ovom kolekcijom pjesama su potvrdili ambiciju i svima stavili do znanja da se “Arrival” nije dogodio ‘jer nisu pazili’. Naprotiv, švedska četvorka je nastavila s germanskom radnom etikom koja po definiciji isključuje sjedenje na lovorikama i ponavljanje formula, i iznjedrila ambicioznije, no u globalu tek za nijansu slabije djelo (stvar slobodnog uvjerenja). “Move On” i istinski nepodnošljiva “Hole In Your Soul” su presudile za nižu poziciju. Bjorn i Benny su izašli iz ormara i pokazali svoju ljubav prema mjuziklima, čime će se baviti desetljećima kasnije. Progresivnim rockom sa zrncima folk-rocka oplahnute “Eagle” i “The Name of the Game” bi rado potpisali Crosby, Stills & Nash. “I Wonder” i “Thank You For the Music” su predivne posvete predrockerskim vremenima. Inspiracija je pomalo usahnula na “I’m a Marionette”, no slušatelj je do tada već kupljen sijasetom izvanvremenskih brojeva.
Istinsko remek-djelo njihove ‘sretne’ faze, dok su veze između Bjorna i Agnethe, te Bennya i Anni-Frid barem ‘na van’ dobro funkcionirale. Vrlo impresivna kolekcija uglavnom fantastičnih pop-pjesama koje ubijaju svojim neponovljivim harmonijama, vedro, bez zrnca tuge, čak je i pjesma o raspadu braka s djecom intonirana veselo, himnično i neodoljivo. Također, riječ je o djelu koji je ‘pobijedio’ tadašnje kritičare, koji u vrijeme izdavanja nisu bili blagonaklonjeni prema ovoj ploči. Eto, bili su u krivu, disco-hit “Dancing Queen”, pop komad “Knowing Me, Knowing You” i cabaretom nadahnuta “Money, Money, Money” su klasici, a manje poznate “When I Kissed The Teacher”, “My Love, My Life” i “That’s Me” bi trebale biti klasici. Izdanja za Australiju i Novi Zeland su još blagoslovljena singlom “Fernando”. Naslovna pjesma je interesantan keltskim folklorom inspiriran instrumental, a “Why Did It Have To Be Me?” znak da stare (štetne) navike teško umiru, i da je Bjorn tek prosječan pjevač. 
Stariji i mrvicu vedriji brat albuma “Visitors”, vjerojatno koncipiran kao zadnji, ali nije zadnji. Brak Bjorna i Agnethe se raspao, on je supotpisao klavirsku “The Winner Takes It All”, ona otpjevala gorku pjesmu koja vjerojatno govori o njima kao bivšem paru, a možda i ne govori (Bjorn i Agnetha su to demantirali). Naslovna pjesma je zahvala fanovima (“Super Trouper” je uski snop svjetla koji obasja scenu), “On and On and On” je zahvala The Beach Boysima (sličnosti s pratećim vokalima na njihovoj “Do It Again”), “Happy New Year” je pomalo sumoran pogled u budućnost, a “Lay All Your Love On Me” naviješta EDM zvuk budućnosti. “Our Last Summer” je predivan komad nenametljivog humora kakav punkeri nikad nisu uspjeli složiti prema tada već ostarjeloj i trulkastoj hippie-generaciji koja je, nakon odbacivanja mladenačkih ideala postala konzervativna, i desetljećima nakon što se bunila protiv rata u Vijetnamu, većinski podržala rat u Iraku i dovela Trumpa na vlast. Također valja napomenuti izvrstan producentski rad muške polovice sastava.
Emocionalno uzdrmani s oba bračna sloma, Bjorn, Benny, Agnetha i Anni-Frid su našli utjehu u muzici koja je bila njihov život, i složili beskrajno tužan, povremeno disonantan i nadasve uznemirujući album koji je opjevao alijenaciju poput Joy Division. To možda nije njihov najslušljiviji, ali je emocionalno najintenzivniji, najteži i najslojevitiji i po izboru potpisnika ovih redaka, najbolji album. Benny je bio jedan od rijetkih muzičara, u vremenu kad su synthesizere svirali ‘svi’, iz njih izvući ljudskost i emociju. Ovakvi albumi nemaju nasljednike, to je logična točka na jednu eru, jedan dio života, i na dvije velike ljubavi. ABBA je nakon ove ploče isporučila singl “The Day Before You Came” koji je muzički i tematski sasvim druga priča koju nam nikad nisu stigli ispričati. Uostalom, kad imaš novac, slavu i priznanja, zašto bi itko na ovom svijetu snimao ploče sa svojim bivšima? Naslovna pjesma je Bjornova i Bennyeva varijanta Azrinih “Kurvinih sinova” – i jedna i druga pjesma opisuju neželjene goste u kući koji su tamo unišli zbog krivih razmišljanja pojedinaca u totalitarnom političkom režimu. “When All Is Said And Done” je bračna frustracija prema kojoj 90% ljutih punkera zvuči poput poput majki u reklamama za pelene. Anni Frid je zasjala na svom možda i najboljem vokalnom postignuću koja, kažu upućeni koji ‘znaju’, opisuje raspad njene i Bennyeve veze. “Like An Angel Passing Through My Room” kao “Let It Be” The Beatlesa opisuje trenutak tame i samoće. I jedna i druga su epitaf za sastave koji su pop-muzici dali sve i koji su u svojoj karijeri dotakli sve.
