Albumi Dire Straitsa: od najgoreg do najboljeg

Stjepan Vrečko
6366

U vrijeme kada su dominantni žanrovi bili punk i disco, pojavila se grupa Dire Straits i singlom “Sultans of Swing” donijela dašak svježine.

Možda se neki neće složiti, ali Dire Straits nikada nisu bili pravi bend; bend je od samih početaka bio pjevač, lead gitarist, te autor pjesama Mark Knopfler. Njegova je bila jedina i posljednja, držao je sve konce u svojim rukama, a postave su se mijenjale ovisno o tome kako ispunjavaju njegove ideje.

Po mnogima jedan od najboljih gitarista na svijetu svoj je stil sviranja izgradio na laid-back formatu J.J. Calea, a stil pjevanja na ‘mumljanju’ Boba Dylana. Straitsi su se više-manje uspješno držali provjerene formule koju su tijekom karijere često ponavljali, no najzanimljiviji su bili upravo onda kada su se odvažili isprobati nešto novo.

Na ‘prokletstvo drugog albuma’ nisu ostali imuni ni Straitsi. Blijeda, šablonska, posve nemaštovita i neuspješna reciklaža debitantskog albuma uvjetovana je ili nedostatkom inspiracije ili odlukom da se čim prije kapitalizira na uspjehu prvijenca. Copy-paste rješenja (“Lady Writer” = “Sultans of Swing”; “Once Upon a Time in the West” = “In The Gallery”; “Follow Me Home” = “Six Blade Knife”) donijela su najslabiji i najmonotoniji album u diskografiji. Knopfler je u to vrijeme producirao prvi ‘kršćanski’ album Boba Dylana čiji se utjecaj itekako čuje na “Angel of Mercy”. Izdvajaju se “Single Handed Sailor” i “Portobello Belle”, s tim da je kasnija live verzija “Portobello Belle” znatno bolja od ove studijske.

Šest godina nakon “Brothers in Arms” koji ih je pretvorio u globalne superzvijezde i osigurao pregršt naj- epiteta, “On Every Street” trebao je biti veliki comeback. Nezainteresirani Knopfler tada je već desetljeće i pol gradio karijeru s filmskom glazbom pa je album ispao posve predvidljivi AOR za lagano slušanje, više okrenut glazbi nego stihovima. Jedna spora pjesma između dvije brze, jedna brza između dvije spore, pa se osjećaj dosade i poznatog zamijeni s izjavom ‘super zvuči’. Oproštajna turneja zabilježena na produkcijski preušminkanom live albumu “On The Night” posve je iscijedila život iz Marka Knopflera.

Nevjerojatno, ali najprepoznatljiviji album i izdanje koje je na krilima “Money For Nothing” bend približilo najširim (MTV) masama otjeralo je stare fanove. Nećete samo jednom čuti kako vam kažu da su nakon ovog albuma prestali pratiti bend jer su se Knopfler i ekipa ‘prodali’. Zaokret u zvuku, sada više orijentiran prema sintisajzerima i električnim bubnjevima, bio je ipak previše za stare obožavatelje. Naravno, na svakoj “Greatest Hits” kompilaciji trebale bi se naći najmanje četiri pjesme s ovog izdanja, no u kontekstu albuma – svjesno napravljenog da se svidi što široj publici – riječ je o dosadnjikavom komercijalnom pop/bluesy/jazzy izdanju koje vas uspava već na četvrtoj pjesmi.

Album prvijenac jedan je od onih albuma koji razdvaja fanove u dva
tabora
: nekima je genijalan, nekima bezveze. Devet je stilski i glazbeno
gotovo identičnih, generičkih pjesama (“Sultans Of Swing” i “Down To
The Waterline” su blizanci baš kao “Setting Me Up” i “Southbound Again”,
npr.) no razlika je u ugođaju koju stvaraju. Album “Dire Straits”
možemo promatrati i kao punk album starije, mudrije, tihe i nenametljive
populacije s više životnog iskustva koji bez unošenja u lice pogađa
bolje i s više sarkazma nego albumi njegovih pravih punk-suvremenika.

Znatno apstraktniji i više ‘springsteenovski’ (što vjerojatno možemo
zahvaliti klavijaturistu Royu Bittanu), jedini je album na kojem su
koliko-toliko doprinos dali svi članovi benda. Sjajni završni solo na
“Tunnel of Love” najljepša je lekcija iz pentatonike koja postoji
.
Dodavanjem klavijatura, s ovim su albumom Dire Straits uspjeli pronaći
‘svoj’ zvuk, a pjesme ipak nisu posve upale u zamku ponavljanja već
viđenog; ovisno o afinitetima za svaku se može pokazati palac gore ili
palac dolje. Jedina pjesma kojoj na albumu nikako nije mjesto je “Les
Boys”.

Prema
standardima benda, “Love Over Gold” bio bi eksperimentalno izdanje:
svega pet dugačkih pjesama i ponešto ‘agresivniji’ Knopfler, znatno
drugačiji od onog ‘mirnog, tihog i povučenog’ kakav doista i jest. Od
same naslovnice na kojoj tek bljesak munje otkriva sveprisutnu tamu do
mračnih, gotovo beznadnih pjesama pesimističnog tona: od dehumanizacije i
propadanja čovječanstva, iznošenja ‘prljavog rublja’ u javnost, preko
korupcije, srušenih snova i nada, sve do uništenih sudbina. “Telegraph
Road” najbolja je pjesma iz čitavog opusa benda, a
album “Love Over
Gold” zenit diskografije, dokaz koliko su velik bend nekada bili, prije
nego što su mijenjali dušu za komercijalni uspjeh
.

Od studenog
1982. do srpnja 1983. Dire Straits su promovirali album “Love Over
Gold”, a posljednji koncert turneje objavili su kao live album
“Alchemy”. I danas je riječ o jednom od najboljih albuma uživo svih
vremena
. Jest da je u cijelosti one-man show, ali je one-man show jednog
genijalca zbog kojeg se originalne studijske snimke doimaju posve
beživotnima stavimo li ih uz bok njihovim radikalno produženim i vješto
prearanžiranim koncertnim verzijama. Na ovom je albumu “Sultans of
Swing” premijerno doživjela svoju znamenitu izvedbu koja vas poput
predigre cijelo vrijeme drži u neizvjesnosti kada ćete čuti ono što
želite – onaj završni arpeggio. Jedina (uvjetno rečeno) mana mogla bi
biti što na koncertu nije svirao Jack Sonni.

Muziku podržava
Stisni