“Ovakav album rađa se samo jednom u životu. A samo jednom u tisuću godina postoji mogućnost njegova rađanja.”
Tim je riječima na ovitku ploče, u jesen 1969., glazbeni kritičar T.M.
Christian svijetu predstavio jedini album supergrupe The Masked Marauders.
U poplavi tadašnjih supergrupa (Blind Faith, CSN&Y, Led Zeppelin…) ova je izazvala ipak najviše pažnje. Kako i ne bi kada su joj članovi bili najutjecajnije glazbene figure toga vremena: Bob Dylan, Mick Jagger, George Harrison, John Lennon i Paul McCartney.
Zaplet je bio prilično jednostavan: Dylan, Jagger, Harrison, Lennon i McCartney našli su se u isto vrijeme na istome mjestu što je rezultiralo spontanim supersessionom kakav se u glazbenom svijetu nije ponovio. Snimljeni materijal nikada nije trebao ugledati svjetlo dana, no bootleg je ipak nekako ‘procurio’.
Nijedan od navedenih glazbenika nije bio naveden na omotu albuma, njihov identitet morao je ostati tajan, no kada je Greil Marcus, tadašnji urednik magazina Rolling Stone, unaprijed objavio recenziju albuma The Masked Marauders, sam album postao je legendaran i prije nego se pojavio na policama trgovina. O ‘albumu desetljeća’ u svojoj je kolumni u novinama San Francisco Chronicle pisao i glazbeni kritičar Ralph J. Gleason, suosnivač Rolling Stonea rekavši kako je album ‘predivan djelić instant mitologije’.
“Al Kooper producirao je album snimljen u tajnosti u jednom gradiću blizu izvorne kolonije Hudson Bay u Kanadi.”, napisao je Marcus u svome članku dodavši “kako ploču otvara osamnaestominutna obrada Donovanove “Season of the Witch” s Dylanom kao glavnim vokalom koji je uspješno ‘skinuo’ mladog Donovana. Vrhunac ove izvedbe je veličanstvena jam-svirka između bas-gitare i klavira; oba instrumenta svirao je Paul McCartney.”
Uredništvo Rolling Stonea bilo je zatrpano pozivima i upitima o albumu i datumu njegova izlaska. Nisu se raspitivali samo obožavatelji i trgovci, već i menadžeri Allen Klein i Albert Grossman (prvi je zastupao The Beatlese i The Rolling Stonese, drugi Boba Dylana).
Greil Marcus vjerojatno se tada zavalio u svoj naslonjač, natočio si čašicu žestokog pića čuvanog samo za ovakve prilike, zapalio cigaru i najljepše se nasmijao u životu. Njegova podvala uspjela je u potpunosti: stvorio je ne samo album, već i grupu koja nikada nije postojala, a na priču je nasjelo jako puno ljudi.
Cijeli članak objavljen 18. listopada 1969. imao je nakanu parodirati trend supergrupa koji je uzeo maha, a inspiracija mu je bio i čuveni “Great White Wonder”, dvostruki album neobjavljenih Dylanovih pjesama za koji će mnogi reći kako je prvi pravi bootleg u povijesti. Sam članak pršti nelogičnostima te apsolutnim ludostima koje je shvatio samo njegov autor, svi ostali nasjeli su na priču.
Stoga je Marcus odlučio podići podvalu stepenicu više: snimit će album. I doista ga je snimio. Unajmio je grupu Cleanliness and Godliness Skiffle Band i nekoliko više-manje vještih imitatora Micka Jaggera, Boba Dylana i Johna Lennona otpjevalo je i odsviralo devet pjesama među kojima su se posebno istaknule “Cow Pie” (instrumental inspiriran Dylanovim albumom “Nashville Skyline”), “I Can’t Get No Nookie” (jasno je već po naslovu da ju je otpjevao Jaggerov imitator) i “Duke of Earl” koju je izveo imitator Boba Dylana.
Nakon što je album bio snimljen, Marcus je nekoliko pjesama dostavio nekolicini radio-postaja u San Franciscu i Los Angelesu te se bacio u potragu za izdavačkom kućom koja će financirati album. Warner Bros. dao je 15.000,00 dolara unaprijed i u studenome 1969. ploča “The Masked Marauders” napokon se pojavila u trgovinama.
Album je prodan u više od 100.000 primjeraka (ljudi su doista čekali u redovima kako bi ga kupili), 12 je tjedana boravio na Billboardovoj ljestvici dosegnuvši 114. mjesto, a neke pjesme pojavljivale su se na kasnijim bootleg-izdanjima The Beatlesa, Stonesa i Dylana, noseći predznak ‘outtakes’ (“I Can’t Get No Nookie” često se navodi kao outtake sessiona Jamming with Edward The Rolling Stonesa).
Urnebesni tekst na ovitku ploče napisao je T.M. Christian (nitko drugi već sam Greil Marcus) što je i više nego zabavna igra riječima: “The Magic Christian” naslov je filma Petera Sellersa iz 1969. u kojem glumi Ringo Starr, a to objašnjava zašto bubnjar The Beatlesa nije bio prisutan na ovom supersessionu. Ako sam pogled na izdanje nije bio dovoljan za zaključak kako je riječ o genijalnoj podvali, posljednja pjesma na albumu, “Saturday Night at the Cow Palace“, objasnila je o čemu se zapravo sve vrijeme radilo.
Popis pjesama:
I Can’t Get No Nookie
Duke of Earl
Cow Pie
I Am The Japanese Sandman (Rang Tang Ding Dong)
The Book Of Love
Later
More or Less Hudson’s Bay Again
Season of the Witch
Saturday Night at the Cow Palace
