Pedeset je godina prošlo od društvenog fenomena ‘Summer of Love’ kada su stotine tisuća mladih Amerikanaca, želeći izmijeniti zemlju i protiveći se Vijetnamskom ratu, prosvjedovale u San Franciscu.

Hippie kultura dobrim je dijelom bila nadahnuta glazbom, stoga smo pokušali odabrati najbolji album 1967. godine. Uzmemo li u obzir baš sve albume objavljene te godine, riječ je o popriličnom izazovu i treba naglasiti da svaka lista jednostavno ne može biti jedina mjerodavna. Od izvođača koji su tek započinjali karijeru do već etabliranih zvijezda, 1967. bila je jedna od najveličanstvenijih godina u rock povijesti.

Glazbenicima se otvorio jedan posve novi svijet; rađala se nova, drugačija scena: eksperimentiranje, istraživanje, zaobilaženje normi, pravila i očekivanja, razvoj tehnologije snimanja i mnoge druge stavke odigrale su ključnu ulogu u stvaranju soundtracka za 1967. godinu. Pogledajmo samo The Beatlese: od “I Want to Hold Your Hand” do “A Day in the Life” prošle su četiri godine, a kulturni i umjetnički procvat pop i rock glazbe debelo se protegnuo na desetljeća koja su dolazila.

Muziku podržava

1. Jimi Hendrix Experience – “Are You Experienced?”
Odgovor na pitanje iz naslova je: “Ne”. Debi Hendrixovog trija je veliki prasak progresivne muzike. Blues je postao glasan, abrazivan, bučniji od svega što je do tada pružao rock, da ne spominjem da je riječ o možda najboljem debi albumu svih vremena, koji je na velika vrata uveo gitarističke efekte, buku, distorziju, šum, neortodoksna sviranja basa, gitara i bubnjeva, sve to podcrtano pohotnošću i nezadrživim hedonizmom.

2. Love – “Forever Changes”
Pastoralne akustične gitare, umilne orkestracije, uglavnom ugodan vokal daju ambivalentnu i pomalo jezivu kolekciju pjesama punjene željom da se dopadne društvu i nelagodom zbog sigurnog razočaranja od strane drugih. Arthur Lee, Bryan MacLean i drugovi složili su ploču koja predstavlja sjenu Ljeta ljubavi, odnosno ploču za “jutro poslije” kad Ljeto ljubavi završi, kad droge popuste s djelovanjem i kad se čovjek opet nađe sam sa sobom, bolećivo rastrojen između želja, mogućnosti, sebe i okoline.

3. The Doors – “The Doors”
Jedan od mnogih debija u 1967. koji ne zvuči kao debi album. Muzički spoj sazdan od aspirirajućeg pjesnika, flamenco gitarista, jazz bubnjara i orguljaša klasičarsko-bizantinskih nagnuća zvuči začuđujuće suvislo, mračnjački, seksi i grešno. Muzika zvuči tako dobro da su pubertetski stihovi pjevača zvučali poput najave novog doba, što je u konačnici 1967. i bila – ništa više nije bilo isto, a otvaranje previše novih vrata je izazvalo propuh u glavi pjevača Jima Morrisona od kojeg se neće oporaviti.

4. The Velvet Underground – “Velvet Underground & Nico”
Iako nježna, uvodna “Sunday Morning” sugerira drugačije, ovo je album hladnog i bezobraznog grada u kojem su emocije višak koje se otupljuju u narkotičkim, seksualnim ili nekim drugim seansama. Zvuk je metalan, a ploča zvuči kao da ljubav i mir ne postoje, nego samo požuda za zadovoljstvim svih vrsta i hedonistički trans. Ovaj album krasi poznata izjava koja se pripisuju Brianu Enu: “Nije ga kupilo puno ljudi, ali oni koji su ga kupili, osnovali su band.” Album je jedan od kamena temeljaca punka i dark popa, a i omot je postao opće mjesto pop-kulture. S obzirom da se treći album grupe zove “The Velvet Underground”, ova kolekcija ima nadimak “banana”.

5. Leonard Cohen – “Songs of Leonard Cohen”
Što fini čovjek u pristojnim godinama (navršene 33) radi na ovom popisu među ovom mlađarijom opijenom euforijom? Sjedi s gitarom na debi albumu koji zvuči kao da mu je zadnji u životu, tužnim glasom nevelikog raspona pjeva odlične pjesme koje će ta mladež do kraja razumjeti nakon nekoliko životnih razočaranja (uključujući hippie pokret kao takav) i poput Boba Dylana par godina prije njega redefinira način pjevanja.

6. Jefferson Airplane – “Surrealistic Pillow”
Napucani samopouzdanjem, nekadašnji akustični folkeri otkrili su rock, samosvijest, slobodu i drogu, što su pokazali u hitovima “Somebody To Love” i “White Rabbit”, no nisu zaboravili nježnost, pogotovo u pjesmama “Comin’ Back To Me” i “Today”. Vokalne harmonije Paula Kantnera, Grace Slick i Martyja Balina blistaju, dok u svojim tihim bravurama Jorma Kaukenon pokazuje da je možda najpodcjenjeniji gitarist generacije. “Pillow” je uravnotežen amalgam njihovog romantizma, drskosti prema starom i želje za iskušavanjem novog.

7. The Beatles – “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”
Najkonkretniji proizvod iz 1967. u kojem je muzika samo dio priče. Omot, stil, trenutak objavljivanja – sve se poklopilo kod ovog albuma koji je, manje ili više zasluženo, postao jedan od glazbenih simbola kompletne ere “swinging Londona”, grada koji širokih ruku prima omladinu odasvud i koji je posložen po mladenačkim prioritetima i ima sve što žele mladi. Naravno, to je uljepšana slika u koju se dade vjerovati, a jedan od razloga za to je sjajna muzika na ovom izdanju, koja je utemeljila pravac ‘anything goes’. Zaključna pjesma “A Day in Life” jedan je od glazbeno najjačih trenutaka u povijesnoj suradnji između Lennona i McCartneyja.

8. Nina Simone – “High Priestess of Soul”
Aretha Franklin je bila poznatija, njen se glas dalje čuo, no sve o čemu je Aretha pjevala u kondicionalu, Nina je već u sebi – imala, i to se vidjelo u muzici. Buntovništvo Nine Simone je u podsvjesnoj moći same muzike. Aretha je tražila respekt, kod Nine se on podrazumijevao. “High Priestess of Soul” je muzički argument povezanosti crnačke Amerike i Afrike i argument da je ravnopravnost rasa i spolova postojala uvijek, samo je u jednom momentu nekima oduzeta.

9. The Byrds – “Younger Than Yesterday”
Kakva politička korektnost, kakva sloboda, kakvi bakrači! Odmah na početku albuma šamarčina svim boy-bandovima koji nisu autentični, “So You Want To Be A Rock’n’Roll Star” udara u glavu, pojačana trubom Hugha Masakele! To je punk sa jingle jangle gitarama prije punka pa ne čudi da je istu pjesmu desetak godina poslije obradila Patti Smith. Ostatak albuma predstavlja folk psihodeliju McGuinna koju će usavršiti Tom Petty, country rock Chrisa Hillmana koji će usavršiti Eaglesi, i jazz psihodeliju s čudnim gitarskim štimovima Davida Crosbyja koju će on sam poslije dotjerivati na komercijalno uspješnijim projektima. Najiskričavija ploča 1967. nije uspjela zaustaviti pad Byrdsa u komercijalni bezdan, ali ih je cementirala u popisu najutjecajnijih bendova iz šezdesetih. Primitivni zvučni efekti, gitarističke dionice unatrag i savršena višeglasja sastavljena od nesavršenih glasova blistaju.

10. Pink Floyd – “Piper At The Gates of Dawn”
Bajkoviti svijet Lewisa Carrolla i J.R.R. Tolkiena dobio je svoj pandan u rocku, a tadašnji šef grupe Syd Barrett svoje mjesto u povijesti rocka. Začudne pjesme o mačkama, zmajevima i gnomovima istovremeno su jako poštovale i strastveno odbacivale formu trominutne pop-pjesme. Instrumentalni pasaži zvuče nepredvidivo i “nemoguće”, kao i akordi za gitaru. Također, članovi grupe iskoristili su pruženu stvaralačku slobodu, sviračka i interpretatorska uvjerljivost nikad nije bila podređena instrumentalnoj pirotehnici, pokazivanju mišića ili jeftinim strategijama šoka.

11. The Doors – “Strange Days”
Pjesme nastale iz perioda isto kad i za debi, samo bolje snimljene (na osmokanalnom pultu, za razliku od debija na četverokanalnom pultu) i bolje otpjevane, pune eksperimentalnog, ali suvislog zvuka. Unatoč interesantnom aranžmanu, “Horse Latitudes” je prvi (ali ne i zadnji) promašeni Morrisonov recital, no “When the Music’s Over” je uvjerljivija tema nego poznatija “The End”. “Moonlight Drive”, “People Are Strange” i naslovna pjesma su se svojom kinematičnom atmosferom najbliže približila Morrisonovoj prvoj ljubavi – filmu.

12. Nina Simone – “Nina Simone Sings the Blues”
Korijenski album afroameričkih žanrova koji pokazuje da se 1967. može zvučati suvremeno i bezvremenski bez distorzija, LSD-ja, 49242 cvijeta u kosi i transparenta “mir u svijetu”. Dovoljno je par instrumenata; primjerice, tmasti klavir, malo basa i emocija izvođača. “My Man’s Gone Now” spada među najjače ženske vokalne interpretacije svih vremena, a “Backclash Blues” ima poruku koja je i danas vrlo aktualna: “Mr. Backlash, Mr. Backlash who do you think I am, you raise my taxes, freeze my wages and send my son to Vietnam… do you think that all coloured folks are second class fools?”

13. Buffalo Springfield – “Buffalo Springfield Again”
Žanrovski izrazito razgranat album mladih lavova koji su ostavili duboke pečate u povijesti popularne muzike. Stephen Stills, Neil Young i Ritchie Furay su sa svojim talentima i taštinama možda bili previše za jedan bend, ali na ovom su se albumu zvijezde poklopile i momci su, skupa s ritam sekcijom Dewey Martin – Bruce Palmer, ostvarili svoj prvi kreativni zenit uglavnom uspješno nadopunjavajući jedan drugog. “Bluebird” je rocku podarila fantastične distorzirane gitarističke dionice odsvirane na drugačijim štimovima, orkestralna “Expecting To Fly” je Neila Younga označila kao neprijepornog talenta od melodijskog slaganja, a “Mr. Soul” je pokazala da i podcijenjeni Dewey Martin zna pjevati soul.

14. Aretha Franklin – “I Never Loved a Man the Way I Love You”
Ovo je 10.(?!) album u karijeri Arethe Franklin, a zvuči kao da je prvi – kao da je dotadašnju karijeru resetirala i restartirala. Ovim je albumom Aretha učinila za ljudska prava više nego velika većina protestnih folk pjevača iz jednostavnog razloga što je jednostavnim jezikom i naoko jednostavnim rješenjima bolje dočarala što znači jednakost, afirmacija, svijest o sebi. Pjesme su obogaćene životnim situacijama i otpjevane na afirmativan, pozitivan i energičan način, a naslovna pjesma bez osuđivanja, empatijski opisuje ljubav dobre, pokorne ženice prema muškoj svinji. I to sve uz vrhunsku svirku, soul i funk najviše kategorije koji je dao definitivnu verziju starog hita Otisa Reddinga “Respect”.

15. The Kinks – “Something Else by The Kinks”
Slogan ovog albuma bio bi: “Mislimo globalno, djelujmo lokalno”. Šef Kinksa Ray Davies, legenda lakonskog izraza, čovjek sa vještinom da s malo riječi kaže puno je u ljeto psihodelije izbacio album koji govori o njemu poznatom mikrosvijetu. U moru raznih metafora mogao bi se naći opis odnosa njega i brata Davea (“Two Sisters”), traženje utjehe u frkanju pljugica s nepoznatim sadržajem (“Harry Rag”), pa i alegorijska pjesma o nekim managerima (urbane legende kažu da je “David Watts” o čovjeku koji se baš tako zove, iako ne bih skroz isključio mogućnost da je zapravo o Brianu Epsteinu) i možda najljepša posveta Londonu ikad, “Waterloo Sunset”. Klasik britpopa prije pojave britpopa.

16. Bob Dylan – “John Wesley Harding”
Bob Dylan se vraća korijenima, po prvi put u svojoj dugoj i vrludavoj karijeri. To znači: bubanj, bas, gitara, usnjak, malo pedal steela i to je to. Osim što je izdana te godine, ova ploča nema veze sa 1967. i svim što se događalo u toj godini, ali itekako ima veze s povijesti muzike: kantautor Wesley Stace je uzeo scensko ime John Wesley Harding je uzeo naziv po ovom albumu i pjesmi, “I’ll Be Your Baby Tonight” je postala hit za Roberta Palmera (nažalost), Joe Cocker i Janis Joplin su petljali s “Dear Landlord”, The Faces su obradili “Wicked Messenger”, a “All Along The Watchtower” je Jimi Hendrix odveo u druge predjele i poboljšao pjesmu. “John Wesley Harding” anticipira ponovni uspon akustičnih harmonija kasnih šezdesetih i početka sedamdesetih. U tom smislu, svojim pristupom “manje je više” Bob Dylan ispao prorok čak i onda kada nije htio.

17. Moby Grape – “Moby Grape”
Prvi album najbržeg gitarskog trija iz San Francisca s podjednako moćnom ritam sekcijom je krik iz srca petorice darovitih muzičara koji će se pogubiti u životu. Na ovom albumu zvuče kao da je ovo tek početak, da će lopatom izbaciti bar tri ovakve ploče u naredne dvije godine, i da se ostalih sastava iz 1967. nitko neće sjećati. Svaka pjesma je mogla biti hit-singl, što je i njihova izdavačka kuća probala doseći izdavši pet singlova u istom danu. Nažalost, nije bilo tako, uspjeha je bilo malo i kratko, a ovih tridesetak minuta nemilice sije sjeme punka, bijelog soula, funka, country-rocka, i sve to zapečaćeno krasnim višeglasjima.

18. Duke Ellington – “…And His Mother Called Him Bill”
Duke Ellington jedan je od najvažnijih jazz skladatelja 20. stoljeća, a Billy Strayhorn bio je gotovo tri desetljeća njegova desna ruka. Neke od najpoznatijih skladbi – poput “Take The A Train” – Strayhornovo su djelo. Iako za života nije često zborio o njemu, par mjeseci nakon Strayhornove smrti Ellington mu je posvetio čitav album završivši ga dirljivom izvedbom “Lotus Blossom”. Snimanje albuma već je bilo gotovo, glazbenici su pakirali instrumente, a usred tog žamora Ellington je – ne znajući da se i dalje snima – sjeo za klavir i oprostio se od svog prijatelja i kolege.

19. The Jimi Hendrix Experience – “Axis: Bold As Love”
Jimijevi gitaristički letovi su ovdje ipak malo stavljeni u stranu, a u prvom je planu pisanje kraćih formi. “Castles Made of Sand”, “Wait Until Tomorrow” i pogotovo besmrtna “Little Wing” su pokazali grupu u pristupačnom, zaigranom svjetlu, ali je odulja “If 6 Was 9” ipak otkrila da Jimiju nedostaje izražavanje gitarom. Ovo je Hendrixov možda najpopičniji album, na kojem se niti milimetra nije odrekao svog umjetničkog integriteta. Nešto u zvuku sugerira da će petnaestak godina poslije 4 mladića slušati ovaj album, osnovati bend i dati si ime Red Hot Chilli Peppers.

20. Cream – “Disraeli Gears”
Osim što bilježi prve velike pjesme s (ko)autorskim potpisom Erica Claptona i jedne od prvih velikih dionica koristeći wah-wah pedale, riječ je o sjajnom albumu engleskog bluesa, kojem je psihodelija dala prostornost i završni glanc. Jack Bruce pjeva možda najbolje u životu, a i bubnjanje Gingera Bakera je na visokoj razini. “Disraeli Gears” je jedan od ključnih albuma iz kojih je nastao hard rock, a “Sunshine of Your Love” je jedan od najprepoznatljivijih hard rock riffova.

21. The Small Faces – “Small Faces”
Drugarska, momačka atmosfera Beatlesa je možda već do 1967. izblijedila na njihovim albumima, no nastavila je živjeti u sastavima kao što su Small Faces i The Faces. Članovi grupe su i dalje ulični mačci koji vole skitnju i dobre provode, ne sakrivaju se iza glupih kostima, i otvoreno priznaju da vole soul koji podcijenjeni pjevač Steve Marriott sjajno pjeva. Nema tužnog momenta, i nema nikakvih usiljenih sretnih brojeva. Uz to Small Facesi su spontano dali gotovo sve regule psihodeličnog rocka i onako usput, dočarali ozračje “swinging Londona”.

22. Albert King – “Born Under a Bad Sign”
Napumpani masni soul, rock i blues je značio samo jedno: stara muzička garda uzvraća udarac! Album sa stavom nije možda najbolji album Alberta Kinga, ali je svakako najreprezentativniji. Drska i glasna Kingova gitara kontrirala je uglađenom zvuku Bookera T. and the MG’s, “Crosscut Saw” i “Laundromat Blues” približili su ga rock publici, a cijeli je album najbolji dokaz o utjecaju koji je King imao na sve buduće generacije rock gitarista.

23. Country Joe and The Fish – “Electric Music for Mind and Body”
Blues i ambijentalna psihodelija dva su izvora s kojih se napaja ova ploča, pri čemu show krade potonji izvor. Iako je riječ o muzičarima učenima na folk-glazbi, na ovom albumu su se dokidale konvencionalne strukture, a u prvi plan su uletjele sjajne gitarističke dionice Barryja Meltona, iako ni autorska prisutnost Country Joe McDonalda nije za baciti. Ovo je skriveno zadovoljstvo za ljetni zvizdan i fjaku, kad sunce udari u čelo, a u glavi krenu “filmovi”.

24. Scott Walker – “Scott”
Jedan od albuma koji je, po vlastitom priznanju, utjecao na Davida Bowieja je po zvuku karika koja nedostaje između albuma Jacquesa Brela, “September of My Years” Sinatre, “Pet Sounds” The Beach Boysa i “Songs of Leonard Cohen”. U dobi od 24 godine Walker je uspio zazvučati dvostruko starije i itekako uvjerljivo, empatizirajući s ukletim sudbinama likova o kojima pjeva. Iako uvodna “Mathilde” kao singl nije u to doba prepoznata od strane publike, album je bio veliki uspjeh, a “Montague Terrace in Blue” potvrđuje Walkera kao jakog kantautora koji ne mora čačkati po tuđim kajdankama. Šećer na kraju ovog albuma superteške pop-kategorije je “Amsterdam”, obrada pjesme Jacquesa Brela koju je, kako to biva sa svim velikim obradama, Walker jednostavno prisvojio.

25. The Who – “The Who Sell Out”
Na nivou albuma, ovo je prva uspjela megalomanska ideja Petea Townshenda, koja je uz to još i uspjela posveta “underground” muzičkoj kulturi. Cijela ploča “glumi” ilegalne radio stanice (koje su zaista postojale, bile su na brodovima u međunarodnim vodama oko Britanije i na taj način promovirale novu kulturu) između kojih su smještene gotovo savršene Townshendove pop-pjesme: “Our Love Was”, “Tatoo”, “I Can See For Miles”, “I Can’t Reach You”, “Sunrise” kao i navještaj “Tommyja” – “Rael 1”. Slični postupci s radio-stanicama će biti kanon u rock-muzici, možda najpoznatiji na albumu “Songs For The Deaf” grupe Queens of the Stone Age.

26. Tim Buckley – “Goodbye and Hello”
Po čemu ćemo pamtiti Tima Buckleya, čovjeka prema kojem se karijera Davida Bowieja čini stilski dosadnom i predvidivom? “Goodbye and Hello” je vrhunac njegove rane, protestne faze, koja pokazuje da je diplomirao konvencionalno slaganje refrena i strofa, kao i interpretiranje istog. Također je u “I Never Asked To Be Your Mountain” implementirao utjecaj Afrike i popunio formular za službenu kandidaturu najboljeg bjelačkog vokala na svijetu. Drugi pravac je “Morning Glory”, delikatni pop-hit koji, kao i Buckleyeva komercijalna karijera, to nikad nije bio.

27. James Carr – “You Got My Mind Messed Up”
Iako je 1967. bila godina nove ere u muzici, stari dobri običaji su još uvijek dobro prolazili, jer se stara škola u pravilu podcjenjuje. Ova bi kolekcija pjesama bila apsolutno ista da se ništa od 1967. nije dogodilo. A mogla je biti izdana i prekjučer, jer je, eto, u modi retro. James Carr je u najboljoj (i vrlo dramatičnoj) tradiciji klasičnog južnjačkog soula opjevao ljubav, nevjeru, izdaju i pritom dao još jedan argument tvrdnji da je najjači instrument na svijetu ljudski glas – i to njegov koji pjeva “Dark End of the Street”.

28. John Mayall & The Bluesbrakers – “Crusade”
Uvjerljiv i dobar blueserski album na kojem je gitaru svirao budući član The Rolling Stonesa, Mick Taylor. Mayall i njegovi bendovi uvijek su bili uigrana sviračka ekipa, pa i albumi bez neke ‘hitčine’ zvuče moćno. Aranžman za “I Can’t Quit You Baby” kasnije će pokupiti Led Zeppelin na prvijencu, dok je “The Death of J.B. Lenoir” lijep primjer molskog 12-bar bluesa koji nije zapao u uobičajenu šablonu.

29. Otis and Carla – “King and Queen”
Nakon kreativne eksplozije Otisa Reddinga na “Otis Blue”, Big O se 1967. pojavio nešto diskretnijom i opuštenijom kolekcijom u kojoj ne udara na novi teren, nego se potvrđuje kao vrhunski zabavljač koji prenosi dobre vibracije, kojih na ovoj ploči ima u izobilju. I Redding i Carla Thomas uživaju pjevajući zajedno i to se iz zvučnika čuje dok je kvaliteta pjesama i dalje neosporna. Ovo je album za dobar tulum koji je nadživio 1967.

30. Gene Clark – “Gene Clark With Gosdin Brothers”
Iako je krcat sjajnim pjesmama, solo-debi Genea Clarka pati od deficita usmjerenja. S druge strane, kome treba usmjerenje, kada momak od nepune 23 može napisati – bilo što i upravo to napravi, a uz to još otpjeva božanstvenim romantičnim čeznutljivim vokalom. Country broj “Tried So Hard”, orkestrirana “Echoes” ili kroki “Think I’m Gonna Feel Better” sugeriraju da će se njihov autor u daljoj karijeri rasplinuti u naivnim procjenama, dubokom emotivnom proživljavanju svijeta i ljubavnim slomovima, no to je materijal za dulju i tužniju priču. Iako pristupačan i žanrovski šarolik, fragilnost albuma i njegova stvaratelja je ostala zamijećena tek njegovoj rodbini, prijateljima i kolegama koji nisu bili ljubomorni na njegov talent kojeg je primijetio i Bob Dylan i to javno spomenuo.

31. Nico – “Chelsea Girl”
Elegantno upropaštena atmosfera ploče “Velvet Underground and Nico” je prisutna i na prvom solističkom album pjevačice Christe Päffgen, poznatije pod scenskim imenom Nico, samo je malo više dodano narkotičko-pastoralnog štiha umjesto tmurne nihilističke priče s popularno nazvane “banane”. Lou Reed, John Cale i Sterling Morrison iz Velveta su i dalje prisutni kao autori, no za femme fatale njujorške underground scene pjesme su pisali Tim Hardin, Bob Dylan i mladi Jackson Browne (prva objavljena verzija pjesme “These Days” koja će imati svoj život kroz grla Paula Westerberga, Drakea i Gregga Allmana, između ostalog).

32. The Rolling Stones – “Their Satanic Majesties Request”
Dobro, gdje su Stonesi na ovoj listi? Evo ih, i to s albumom koji uopće ne zvuči kao Stonesi i s kojim su probali slijediti sve što se događalo 1967. na britanskoj sceni. Ovo je album Stonesa na kojem čak i Bill Wyman nastupa kao solo-vokal. Uzmemo li ljupku “She’s a Rainbow”, trip-hopoidnu prije trip hopa “2000 Light Years From Home” i možda još koju, dobit ćemo album eksperimentalne muzike bez glave i repa koji je i u takvom stanju dobio svoje poklonike od kojih je najpoznatiji Električni orgazam koji je na albumu “Les Chansones Populaire” obradio pjesmu koja najviše liči na klasične Stonese – “Citadel”.

33. The Mothers of Invention – “Absolutely Free”
Iako se za “Freak Out!”, debi album Franka Zappe i Mothers of Inventions iz 1966., često zna reći da je jedan od prvih konceptualnih albuma, “Absolutely Free” nije ništa manje ambiciozan. Kao i na većini Zappinih albuma naći ćete razuzdanu kombinaciju političke parodije, sprdnju na aktualna društveno-kulturna zbivanja ‘podebljanih’ vrsnim glazbenim umijećem. Neupućene će vrlo brzo izmoriti, ali ovaj rockerski free jazz dobar je pokazatelj što se događalo u glazbenom svijetu van dominantnih žanrova.

Pripremili Zoran Tučkar i Stjepan Vrečko

Muziku podržava
Stisni